U očekivanju pete

Prije nego iz tiskare stignu mirišljivi paketi s novom knjigom, evo, nešto poput filmskog trailera najava uz ¨ Poslanicu bl.Damira Čitateljima¨, odnosno uz Riječ autora koja će se naći na početku štiva od 300-tinjak stranica s čije naslovnice se smješka njuška jednog prosijedog gospodina, autora priča koje su nastajale od 2022. do kraja 2024.

Pa, autor kaže ovako:

Sjećam se toga, ko’da je bilo danas, kad sam te 2009-te prvih stotinjak priča (o)bloga poslao Željku Mavretiću u karlovačku Gradsku knjižnicu koja je pristala biti izdavač prve knjige sabranih kolumni, a nazvali je po jednoj od njih – ¨Ministranti vanjskih poslova¨. Istina tri duge godine trajala je inkubacija i nakon brojnih ¨lažnih trudova¨, tisuću dana kasnije držao sam u rukama to mirišljavo šareno čedo koje je brojalo 66 priča, ponosan jednako kao u slučajevima kad sam išao u rodilište po suprugu i naše dvije kćeri!
Prođe otad’ 13 Bajrama, Božića i Kineskih novih godina , a ja za razliku od ¨babe Atifa¨ nisam otiš’o od kuće, samo me naka nostalgija vuče , pa izdajem knjige kad mi dođe ćeif, odnosno kad prikupim dovoljno priča za koje smatram da su dovoljno dobre da se knjigom mogu zvati!
Ovu recitaciju koju sam posudio od ¨Zabranjenog pušenja¨ kao uvod u njihovu legendarnu ¨Zenica blues¨, namjerno sam gurnuo u prvi pasus ove Poslanice autora čitateljima, jer mi je poslužila kao temelj za jednu od priča – ¨’Ko igra za raju¨, s kojom sam pobijedio na Natječaju za kratku priču ¨Moje drago serce¨ u Ozlju, što mi je puno značilo, jer se dogodilo tek koji mjesec iza, do sada najveće ugroze koja me pogodila- moždanog udara !?
U prvim danima oporavka testirao sam moždane vijuge i ta mi je recitacija o babi Atifu i njegovim riječima ¨ u rijetkim trenucima kad je bio trijezan¨ bila potvrda da mi jedan od najvažnijih centara u mozgu- ¨centar za zajebanciju¨ nije oštećen, pa sam na krilima tog saznanja upro k’o mazga i vrlo brzo ustao i ne odustao dok polovicu oduzetog tijela nisam doveo ¨u red¨.
Pisanje, kao jedan vid terapije pokazalo se vrlo uspješno, pa sam u ove dvije godine od udara napisao dovoljno priča za objaviti petu po redu knjigu koju sam iz tog razloga nazvao ¨S(i)jed(n)i pet (5)!!!

Konačno odlikaš, što mi tijekom školovanja nikad nije uspjelo !?

Ova igra slovima sijedi, sjedni jasna je kad se pogleda boja moje kose, koja me sad svrstava u ¨silver economy¨ jato.

Osim povratka u djetinjstvo i mlade dane tekstovi su posvećeni fenomenu života i govora u Vukmaniću, naravno danima oporavka na neurologiji u karlovačkoj bolnici i Krapinskim toplicama, a posebno sam ponosan na dvije priče, koje su ujedno i najduže, a obje imaju glazbene naslove i glazba je pokretač radnji.

Još jedna pohvaljena iz ozaljskog Natječaja – ¨Stari vojak¨ koja jedina od svih , a ima ih oko 900(!) – nema happy end, a naslanja se na istiomenu pjesmu ranog Lačnog Frantza i druga je ¨Kashmir¨ koja je moj homagge meni omiljenih ¨ Zeppelina¨ !
Ta novela ima 30 kartica teksta i da sam se još malo razigrao mogao sam je objaviti kao zasebnu knjigu, međutim, bojim se da bi nešto pokvario i razvodnio u pripovjetci o migrantskoj obitelji koja s područja Kašmira u Pakistanu doputuje ni manje ni više nego pod spomenik na Petrovoj Gori !?
Krajem 2023. odazvao sam se na Natječaj riječkog HNK u kojem su tražili priču s prosječnom duljinom od 30 kartica čija tema su migracije, a najavili su da će dvije nagrađene priče biti postavljene na kazališne daske, pa je stoga tekst morao biti malo opsežniji.
Nagradu nisam dobio, ali to je najmanje važno, umijesio sam tekst kroz koji se na važnim mjestima i situacijama tka fini vez mojih riječi i tekstova koje je pisao Robert Plant, a glazbu s njim stvarao Jimmy Page, a u tom se društvu osjećam k’o doma.
Jednako kao i među svim pričama koje su našle mjesto u ovoj zbirci, za koju vjerujem da će kao i ¨mlađa braća i sestre¨ doći u ruke onima koji vole takvo štivo.

A, da ih ima doslovno u svakom kutku svijeta svjedoči poruka koju sam nedavno dobio iz Australije u kojoj naše čeljade javlja da bi se pričama i klokani smijali, samo kad bi razumjeli jezik, a također mi je sin jednog pomorca šapnuo kako je tata na put prema Južnoafričkoj Republici ponio ¨Mrežnicu u mom oku¨, a da mu nabavi još štiva, taman paše uz oceanske valove…
Znamo da je svijet postao globalno selo, jer internetom putem streaming servisa i radijski glas čuje se cijelom planetom, kako Radio Mrežnica, tako se gleda i Podcast Mrežnica koji je novi iskorak u ovoj vrsti posla.

Za kraj još samo zahvala svima koji čitaju i prate moj rad već dva desetljeća otkako sam se ozbiljno primio tipkovnice i još me ne pušta volja za pisanje unatoč tome što sam tako rijetko za svoje radove u školi dobivao petice, a kako priznah nikad nisam prošao s pet !?

Sjetih se i razgovora razrednice Bože Horvat i moje mame koja je pri kraju osmog razreda došla na informacije i pitala ima li šanse da taj vrlo dobar bude i odličan ? Boža je kazala da nema, iako se u završnim razredima navlači i pomalo poklanja ocjene, nema smisla, a njenu završnu dijagnozu mama mi je kasnije sto puta nabila na nos : On vam je jako bistar, pristojan, svašta zna , ali ono što njega ne zanima ( matematika,fizika, kemija, biologija…) to nauči samo da nema jedinice…Nemojte ga istući,ni vikat jako, jednog dana bi od njega moglo bit nešto…Paz’te kaj vam Boža veli !

Sjedim i sijedim, eto i bez petice…Kad već nije zlato, dobro je i srebro (u kosi) !