U osinjem gnijezdu
Kao klinci, ljeti smo gutali sve vrste stripova, tzv. "pisanih romana" iz edicija "Laso", "Zlatna serija", "Lun kralj ponoći" itd… Kako i tijekom školske godine lektira nije bila štivo koje veseli i guta se gotovo naizust kao ove tiskovine, ipak su ta "djela" djelovala na načitanost klipana u pubertetskim "valunzima".
Iako su tekstovi bili sklepani zanatski loše, bolje da se i to čitalo, nego ništa. Ne znam tko je smišljao naslove tih "djela", ali bili su vrlo nemaštoviti. Sve se svodilo na "Orlovo gnijezdo", "Zlatni ili srebrni metak", "Osvetu u ponoć", "Jahače u zoru" ili "Jebače rumene kadulje", kako je glasila tada aktualna zajebancija.
Ali da se čovjek i bez revolveraša, odmetnika, barmena i kauboja može naći u pravom osinjem gnijezdu, uvjerih se sam za potonjeg godišnjeg odmora.
Nakon što sam drva pospremio "tamo gdje treba", ostala mi je za "opiturati" tek kukuruzana. Ta građevina koja je trebala biti cijeli svoj vijek trajanja mjesto u koje se skladište zlatno žuti klipovi kukuruza, nakon rata postala je "Ambar 2". Kukuruz ne sijem, pa je ta zgodno sklepana nastamba u svoju utrobu primila stare letve, daske, "konja" za rezanje drva, " špirovce", nešto željeza, kolce za vinograd i par cijevi za kanalizaciju . Budući je preživjela rat i djelomično okupatorsko čupanje letava, žao bi mi bilo da strune od nebrige, nemara i lijenosti, jadna i sama u sjeni jabuke koja je svoje grane več položila po njenom krovu.
Stoga, pokupih (vrlo ekološki svjesno) pet litara starog motornog ulja iz obližnjeg servisa, kupih "penzl", razređivač i šmirgl papir, pa u akciju farbanja letava i lamperije svoje "kuruzane".
O ulju ću malo kasnije, samo da prepričam zgode s naslovom kaubojskih romana…
Farbanje k’o farbanje što da se priča, parada fleka i djelomičnog kiča… Išlo je to sve dobro dok sam s tla majčice zemlje osvježavao drvenjariju. Međutim, kad je trebalo prekriti uljem više dijelove "objekta", morao sam se penjati po improviziranim "penjalima", poput dvije blok cigle, stare kutije za miješanje "morta" i ostalih nepouzdanih pomagala. Već pri kraju misije, kad sam pomislio kako je baš kao kad tunele farba "Skladgradnja", pa tako nekoliko puta… dogodio mi se napad domicilnih kukaca, koji su vrlo negostoljubivo primili moje nastojanje da mi kuruzana ne strune u sljedećoj petoljetki…!
Kist lijevo, kist desno, pa opa-zapeo za nešto… Zapeo za šupljikavo gnijezdo puno osa! A one živčane, kao da je njima Milanović ukinuo K-15, dodatke na plaću i Kolektivni ugovor, krenu u napad na uljeza, koji ih uljem kuću farba, a to sam –naravno, ja! Zzzzzzz, pik, pik, pa u vrat, po leđima, e jebiga… Pod naletom dvokrilne lovačke avijacije oštrih rilaca, izgubio sam krhku ravnotežu i strmopizdio se pod temelje kuruzane, bolno uz bolni jauk… Usput, po sebi sam prolio i punu kanticu ulja, pa sam konačno bio podmazan i izvana..
Ose sam nekako rastjerao, ali mrlje po majici i gaćama bile su crnje od Obame, a ljepljivije od "cijanofiksa", pa je to bila trajna posljedica ove soboslikarske akcije.
Trljajući ulje sa sebe ipod tuša, dok se tamna voda slijevala u odvod, ja sam odjezdio u vremena prošla nauljena proizvodima "O,o, o , Optima Modriča" i tegobama s curenjem ulja iz getribe "Stojadina". Tada je naime bio običaj da se ulje, svjećice i ostali "lako servisni" zahvati obavljaju u vlastitom dvorištu, u boljem slučaju nad improviziranom grabom rođaka ili kuma, koji ima valjane gedore i ključeve, a naravno i znanje za fušeraj oko motora ili zglobova. Staro se ulje bacalo gdje se stiglo, od kanalizacije, ako je postojala, do potoka i graba, vrtača i susjedovog vrta, ako su odnosi bili na "pas mater"…
Tako smo se dobro ugođenim motorom Zastave 101 Comfort, uputili bratić i ja u Minhen po nekakve dijelove za nešto. Tada nismo ni znali da je baš tih dana puklo u Černobilu, pa to što je nama curilo ulje iz getribe, bilo je zanemarivo zagađenje okoliša u odnosu na radijaciju koja se širila iz Ukrajine. Ali Černo- bil, Krško valjda ne bu, vozimo se mi autobanom za Minken, kad počne nešto gadno roštati!? Nema druge nego sići s autoceste i potražiti prvi servis. Tako i učinismo. Bilo je 8 ujutro, pa smo pričekali do 9 kad je majstor otvorio vrata i zatjerao ponos kragujevačke industrije na grabu. Rekli smo mu na englesko-hrvatsko-njemačkom jeziku da nešto jako rošta i ne izgleda dobro… Za tren oka momak u čistom kombinezonu dijagnosticirao je problem , nešto prčkao i zapalio "stojadina", pa krenuo u probnu vožnju. Vratio se, te obračunao zahvat.
Veli on:
Halbe litter oil in gettribe, 35 minutte arbait, alles zusammen: 45 DM!
Nama ladice do poda… Ej,miško! Pola litre ulja i 35 minuta rada!? Naši bi mehaničari tada rađe ruku odrezali, nego svoje "zlatne ruke" naplatili manje od sat vremena rada, makar zahvat trajao samo desetak minuta! Pa, naplatiti samo pola litre ulja!? Ako ne ide bar tri, naplati papku jednu litru, ‘ko ga šiša, kad ne pazi na semeringe i gumice… Zapad brale, kapitalizam…. Ovi običaji na žalost nisu baš stigli do nas, pa nas i dalje momci u plavim kombinezonima deru po satu, kao i operateri po minuti! Ah, tko na malo gleda, malo vrijedi, reći će stara narodna. Možda…
Ipak, nešto se pomaklo. To je svijest o zagađenju i spaljivanju starog ulja i ostalih maziva koja istrošena postaju problem. Spaljivanje, suspaljivanje, i dim koji brine i truje…
Eto, toliko ja o ulju, osama (bez Bin Ladena), muhama u glavi, neobičnim njemačkim pedantnim majstorima. Iako sam se nauljio kao talijanski mafijaši po kosi, ništa zato…
Uostalom, tko maže, taj i vozi…