U Registraturi
Ivice Kičmanoviću! Ti si jedan najobičniji indolentni mužek! Iluštrišimuš ili Žorž, dvorski sluga, tako su zvali mladog Radu Šerbedžiju, koji je glumio Kičmanovića u legendarnoj seriji ‘U registraturi’.
Da nas snimaju, prisluškuju, prate nadzornim kamerama, običnim špijama i doušnicima, znamo odavno. Kako se kome digne, tako se zaperuša u svačiju privatnost. Razlog se uvijek nađe. Uostalom, po terminalima s kojekakvim podacima švrljalo se u svakoj noćnoj smjeni, reče jedan umirovljeni ‘žandar’ meni. Reci, tko te zanima, čas posla sve je na ekranu… Mogu ti i isprintat, ako ne vjeruješ – veli on važno, iščekujuči moje riječi – ‘daj mu kaj pije’.
Pa kad je tomu tako, čemu frka oko pribijanja na ‘on line plot’ ove šake jada od pola milijuna branitelja. Dakle, populacije koja se slučajno ili namjerno zatekla ispod naliv pera kakvog ‘ćate’ između 1991. i 1996. Sad se vidi da je ćato bio čimbenik koji te je činio braniteljem ili nije. A papir trpi sve. Sad i internet poljana. Široka i neobrađena vapi za podacima, kao slavonska njiva za salitrom, sjemenom i pesticidima.
Kako je ta moćna gomilica narasla na 500.000, to će ostati vječni misterij. Nešto kao Loch Ness ili Big foot. Od onih slabo naoružanih dragovoljaca postrojenih u Kranjčevićevoj ’91., do pobjedničkih defilea u ljeto ’95. Niti na jednoj slici pola milijuna nema. I sad je taj mjehur od sapunice pukao. Na spisku nas ima pola milijuna. U registraturi. U registru. A smijali smo se starim partizančinama i njihovim eskapadama i borbi i ofenzivama. Jesmo li imalo različiti? Ma, još smo gori. Njima je ipak trebalo dva svjedoka da ostvare status, penziju, Spomenicu i besplatno ljetovanje na moru. Njima dva svjedoka, nama kratak razgovor u četiri oka. Tebi, meni, i omerta. Šuti i uživaj. Više vrijedi veza na pravom mjestu nego sve škole ovoga svijeta, zar ne?
– Jebote, kad smo nas 487.593 krenuli na Krajinu, rasturili smo ih! Zaustavili su se tek oko Niša! – pohvalit će se ostarjeli bojovnik s unučićem na koljenima i ‘unučićem’ pelinkovca u rukama.
– Deda, a kol’ko je njih bilo? – radoznalo će unuk.
– A čekaj, nisu još objavili Registar okupatora. Radi se na tome. Ali, koliko ja znam, protiv nas su bili i Rusi i Kinezi. Znači oko milijardu i pol do zuba naoružanih neprijatelja naše slobodne, neovisne i jedine nam Hrvatske!
Potegnu deda iz uskog grla da prisnaži veličanstvenu pobjedu i spere okus svjetske nepravde i zavjere…
– Deda, ti si stvarno heroj…
Baš me nikakve posebne emocije ne uhvatiše kad sam zavirio u tu svesku, gdje piše kud sam se smucao u te četiri godine. Možda i zato što mi nije trebalo ništa skrivati ni preuveličavati.
Ipak, krivo mi je samo zbog jedne sitnice. Ona tri mjeseca, koja sam zajedno sa suseljanima proveo u Narodnoj zaštiti, nigdje se ne priznaju pod ratni put. Nisu mi nedostajali niti za povlasticu, penziju ne tražim, ali to je bilo najopasnijih stotinjak dana u životu mome. Stara dedina lovačka puška, tridesetak patrona, dalekozor s napuklim staklom i straža svaku drugu noć. Od 22 do 04. Danju na posao, noću u sjenik na kraju sela. Poligon Cerovac, pun cijevi svih kalibara i pun oficira koji su čekali znak da ustrašenu vojsku pokrenu na nas. Ubrzo su im stigli ‘neobrijanci’ iz Loznice i Valjeva. Nama je stigao minobacač bez nišanskih sprava i ‘garonja’ s dva redenika metaka. Dođite samo, mamicu vam milu…
U okruženju Tušilovića, Trebinje, Popović brda, imali smo šanse koliko i Dinamo protiv Barcelone. Na kraju smo sve oružje zakopali, spalili pozive za stražu, natrpali pun stojadin veša i tutanj u Karlovac, 4. listopada. Stigli u grad u 12, a napad počeo u 14. Tako je počeo rat na mome potoku, ali to se ne prizna. Lako je poslije bilo ratovati uz minobacač i pola milijuna krvoločnih ‘Zengi’ i ‘Mupeša’, kako su nas okupatori zvali…
Dakle, bio ratnik mlad ili star, mora zavirit’ u Registar. A oni koji su ’91. odigrali igricu ‘Tko se u Njemačkoj nije skrio, magarac je bio’, a ipak su se nekim neistraženim misterijima našli na popisu branitelja, nek’ im je na čast i savjest. Možda ipak netko jednom objavi popis pripadnika zloglasnih brigada – one 8. Minhenske i 7. Frankfurtske. Tako je valjda moralo biti. Neko se snaš’o pa zarađiv’o marke u Franfurtu na Majni, a mi nesnalažljivi smo čučali u rovu na gmajni…
Pozdrav mojim ‘Jamarima’ ma gdje bili!