U se, na se i poda se
Nematerijalna baština ili neke vrednote, kojima prijeti izumiranje pod naletom užurbanih modernih vremena, štiti se angažmanom entuzijasta ili putem programa UNESCO-a, koji to procijene pa udare po bećarcu, licitarskom srcu, čipki znak da i UN brine i štiti ih od izumiranja. Takvih vrednota ima 13, a Ministarstvo kulture na svojoj listi ima 151 dobro, koje čuva i skrbi se da ne dožive ‘dinosaurizaciju’, tj. izumiranje. Od Bednjanskog govora do Žminjskog govora, od sokolarenja do izrade puranca u Draganiću, za koji su potrebne tri ravne grane ljeske, bekvice, odnosno bijele vrbe, svibovine, tršljike i bršljan, a nosi se na Cvjetnicu na blagoslov. To je sve 5, ali nešto mi fali…
Proštenja!? Narodni običaj, koji na karlovačkom području gubi dah. Wikipedia o tome zna ovoliko: Proštenje je misno slavlje vezano za crkvu i crkvene blagdane, može se definirati kao okupljanje puka uz crkvenu proslavu. U selima je i danas ostao jedan od najvažnijih događaja u godini. Okupljeni vjernici zadržavaju se nakon mise ispred crkve u razgovoru i zabavi. Enciklopedija zna malo više: Proštenja su bila prilika za predah od svakidašnjih poslova, posjećivanje rođaka iz drugih mjesta i općenito za komuniciranje sa širom društvenom zajednicom. Bila je to i prilika za druženje mladih, iskazivanje naklonosti mladića i djevojke, među ostalim i darivanjem medenim kolačima (licitari), ogrlicama od nanizanih oraha (grotulje) i sl., pa i biranje budućih bračnih drugova. Proštenja se održavaju i danas, s donekle reduciranim značenjem.
Iz godine u godinu sve je manje ljudi oko bačve s gvircom, a ringišpil je pojava poput ‘Fiće’ ili ‘Tristača’ na parkingu kraj crkve… Svira se kratko ili nikako, neka proštenja traju po sat prije i sat poslije mise. Tko se ne sijeća 7 (!?) muzika na Rokovo na Petrakovom brdu, fešti u Svetom Petru, rijeke ljudi u Skakavcu, a prošle godine na Kamenskom, koje je glasilo za najjače proštenje, nitko nije svirao (!?). Prodala se prasetina i kotlovina, kupila čisla, medenjaci i koja litra gvirca za doma… Pa doma. Nit’ je igrala mečka nit’ su se redale poklon vožnje na rigišpilu!? Čak ni policija nije morala nikoga strpati u ‘maricu’, što je bilo pod normalno… Kao klinac dolazio sam tamo pješice, a zadnjih desetak godina nasvirao se našima i ‘brazilcima’… Sad je sav taj šušur u tragovima. Još se drže Novigrad na Dobri i Oštarije, Kamanje… Malo, premalo.
Moje najdalje sjećanje maglovito me vodi na hodočašće u Rečicu s bakom, neposredno prije polaska u prvi razred. Pješice do Skakavca pa na vlak! Čim smo sjeli, vadi se pohana piletina, paradajzi, luk, kruh… Baka ima u flašici od Jupija malo rakije, a susjeda u bočici Kokte malo vina… Vožnja preko Brođana traje 15 minuta pa se nepojedeno vraća u košaru i put crkve i licitarskog šatora. Tamo se opet jede, baka mi kupi ‘Dinamov šajtov’, koral medenjake i sva sreća svijeta je moja… Nazad opet vlakom. Sad se jedu medenjaci, pije gvirc, svi sretni i veseli. Kod tate od Steve Karapandže u Skakavcu (Štaciji) kupe se dvije ‘kupovne štruce kruva’ jer jedna se, onako topla, pojede usput… I na kraju jedna posebnost – kod nas se govorilo da ‘idemo u zbor’, a ne prošćenje, jer tako su govorili u našem okruženju pa su nas kasnije jezični čistunci ispravljali da pravoslavci i partizani idu ‘u zbor’, a ne mi…
Ma kako se zvalo, bilo je dobro i zanimljivo. Pogotovo kad je zakucao pubertet i prve ljubavi, pa je to bila prva prilika za realizirati onu staru slavonsku: U se, na se i poda se!