Učiteljica? Zašto ne? Niti jedan dan nije isti, a djeca su uvijek djeca

Prije više od 20 godina, ušetala je kroz vrata svoje prve učionice. Tada izgubljena, neiskusna, s nejasnom slikom što je čeka, ali sa velikom željom i ljubavi, učiteljica Katarina Kranjčec započela je svoj učiteljski poziv. Nasmijana i vesela, sada učiteljica 4. razreda u Osnovnoj školi Mahično, za Radio Mrežnicu prisjetila se svojih prvih dana, otkrila najveće izazove učiteljskog posla, ali i zašto je baš to željela raditi u životu.  

Bio je to 28. siječanj, prisjeća se Katarina. Oštra zima, magla, a ona u posuđenom autu, pa put Vivodine na prve jutarnje sate.

– Već sam dolazak na posao bio je pravi izazov. Čak nisam imala niti svoj auto, već posuđen. Prvo pitanje na razgovoru za posao bilo je jel imam vozačku dozvolu. Da, imala sam vozačku dozvolu, ali prije toga 6 godina nisam vozila. Svaki zavoj je bio izazov.

U toj područnoj školi Vivodina dobila je svoj prvi razred. Bio je to kombinirani odjel, i to učenici 1. i 4. razreda, a bilo ih je svega, 8.

Sada su to već obiteljski ljudi, ali učiteljica Kranjčec na njihov je životni put ostavila neizbrisiv trag.

– Jedan od tih učenika je sada u Londonu i bavi se manekenstvom. Volim misliti kako sam na neki način i sama zaslužna za to. Zamislite, prije 20 godina u Vivodini doći s mrežastim rukavicama na priredbu, i to još dečko koji je otplesao na pjesmu grupe Black Eyed Peas. Uvijek sam svoje učenike poticala na slobodno izražavanje, na kreativnost, da budu svoji. To nastojim raditi i danas.

Djeca su uvijek djeca

Svaka generacija donosi nove izazove. S dolaskom pametnih telefona, tableta, i svih ostalih čuda tehnologije, a niti učinak društvenih mreža ne treba umanjiti, postalo je “normalno” da djeca više nisu zainteresirana za nastavu. Upravo ta (ne)motiviranost najveći je izazov današnjeg učitelja, priča Katarina:

– Prije su djeca bila angažiranija na nastavi, bilo je lakše doprijeti do njih i motivirati ih. Sami su bili kreativniji i lakše su se izražavali nego što to sada čine. Sada treba jako puno angažmana da bi djeca uopće shvatila što se od njih traži. Oni sada vole biti na mobitelima i tabletima, a tada sve postaje nezanimljivo.

Ipak, kada se jednom oslobode i krenu, postanu fantastični:

– Na primjer, kada se dramatizira neko književno djelo, pa učenik dobije ideju jel može uzeti pernicu da to bude kućica iz priče, onda oni tu pokazuju razmišljanje na nekoj višoj razini i ideje se kreću nizati same od sebe. Tome se jako vesele. I ja isto, zajedno s njima.

Bez obzira što su došla neka nova vremena, neke nove metode, ali kaže Katarina, djeca će uvijek biti djeca.

Vrijeme na mobitelima treba svesti na minimum

Svjesni su učitelji, protiv mobitela se ne može boriti. Sve to postalo je sastavni dio suvremenog načina života, ali, onda se treba i pravilno znati služiti tehnologijom.

– Djeca jesu stalno na mobitelu, ali onda smo sada u koroni došli do jednog novog problema. Kada su učenici dobili zadaće koje je trebalo napraviti na laptopu ili internetskom pretraživanju, onda se događalo da se time nisu znali služiti. Ako je već vrijeme provedeno uz tehnologiju u tolikoj mjeri poraslo, onda bi trebalo biti i korisno.

Prstićem šibaju po mobitelu, traže nešto što je gotovo, a kada sami nešto trebaju pronaći, tu su u problemu.

– Vrijeme bi im zaista trebalo ograničiti na vrlo malo. Kad su previše pred ekranima, pažnja im je jako slaba i kasnije se javljaju problemi s usmjeravanjem koncentracije.

Korona – škola donijela je nove načine izvođenja nastave, no bez obzira što je tu riječ o novim i inovativnim metodama, nije nužno i da su oni bolje za učenike.

Ima svakakvih učitelja, ali ima i svakakvih roditelja

Pusti ga, oni su još mali, daj ja ću to bolje napraviti, joj ja to nisam imao pa daj neka on to ima, samo su neke od  izjava koje sve češće dolaze od roditelja, što pokazuje da se način odgoja doista promijenio. Roditelji su postali previše popustljivi:

– Često, pa čak i u večernjim satima dobivam poruke tipa “učiteljice oprostite meni je tek danas rekao da je trebala biti lektira, a sve je sam pisao”. Da. To i je poanta. Da samo izvršavaju svoje zadatke.

Roditelji, svjesno ili nesvjesno, preuzimaju velik dio učeničke odgovornosti na sebe, a time ih samo sputavaju i ograničavaju. U konačnici, skroz nepotrebno od djece naprave, invalide.

U svojoj dugogodišnjoj karijeri, ističe učiteljica, osobno nije imala loša iskustva s roditeljima, i to posebno naglašava kao zahvalnost u svom radu, ali priznaje, čula je svašta:

– Da, ima svega. Ima različitih roditelja, ali možemo reći i da ima različitih učitelja. To je normalno i prihvatljivo jer još se nije rodio onaj koji bi svima ugodio. Netko se više trudi, netko se manje trudi, netko će posao odraditi srcem, netko kao da je neki uredski posao, a onda tu dolazi do nezadovoljstva.

“Sjetite se da ste i vi imali svoju učiteljicu”

Prije su uz doktore i svećenike bili jedni od najcjenjenijih članova društva, ali već duži niz godina učitelji to nisu. Male plaće, velik stres i odgovornost, “sitnice” su koje bi većinu odmakle od želje za učiteljskim poslom, ali ne i Katarinu. Na pitanje zašto je baš željela postati učiteljicom, odgovorila nam je, protupitanjem:

– A zašto to ne bih htjela biti? To je zanimanje koje nosi jako puno izazova, nosi izuzetnu odgovornost, ali daje veliku slobodu i kreativnost. To je ono što mene ispunjava. Niti jedan dan kada dođem na posao nije isti, ne znaš što će te dočekati. Pripremiš se za taj dan, misliš kako je sve super, a onda uđeš u taj razred i sve ode u nekom drugačijem, novom pravcu.

Uoči današnjeg Dana učitelja, čestitke pršte sa svih strana, ali, važno je sjetiti se, trud učitelja ne nagrađuje se samo jednom godišnje.

– Sjetite se da ste i vi bili u tim učeničkim klupama. Da ste i vi imali svoju učiteljicu koja vas je naučila prva slova, prve brojke, a možda i nos obrisati. Sjetite se da će i vaša djeca doći učiteljima, i sve što vas je učiteljica naučila, sjetite se da ćete ponijeti sa sobom u život.

L. Grčić