Uzoriti i kardinalni

Malo sam razmišljao o tome tko mi sve u životu nije bio uzor i tko me usmjerio i formirao da ispadnem ovakav kakav sam ispao.
Kad se spomene „ispao“, onda često ide i dodatak u obliku – kao da je ispao vragu iz torbe, što može i ne mora držati vodu.
Logično bi bilo da u doba mog početka poimanja svijeta, dakle kraj šezdesetih, početak sedamdesetih, ultimativni uzori budu drug Tito, svakako netko od Ribarovih, najbolje Ivo Lola, a po količini majica s likom Che Guevare, i on je bio na draftu, ali ništa od toga.

Pod utjecajem filmova svi smo htjeli biti Boris Dvornik ili Bata Živojinović, pa „garonjom“ posmicati sve dušmane, biti Valter, Prle, Tihi, Dimnjačar, Jastreb, ali i Prsan koji je dizao vlakove u zrak k’o od šale u Kapelskim kresovima.
Postati miner diverzant bila je i prva opasnost po naše mlade živote, jer smo jedne zime navalili pucati iz mužara – to je ručno rađeni „top“ od cijevi kotača iz zaprežnih kola punjen barutom i svačim još… Sve je išlo dobro dok naš top nije jednom opalio, ali i izbio čep drveni čep koji je bio uglavljen na stražnjoj strani cijevi, koji nam je preletio par centimetara iznad iznenađenih glava…

Odustali smo od te rabote, pa se počeli igrati Johna Waynea, Wayatta Earpa i Doca Hollideya, opasali opasače, očevi nam iz Njemačke donijeli pištolje igračke, dedi ukrali šešir, pa organizirali revolveraške dvoboje… Netko je morao glumiti i Indijance, pa smo brat i ja nakon mazanja lica vodenim bojama i zabijanja pera u kosu, odvezali ždrijebe iz štale i pokušali ga zajašiti!? Srećom da je u štali bilo dovoljno slame, jer kako bi se probali popeti na ždrepca, tako nas ke on katapultirao u ćošak staje, a dvije kobile Beba i Vidra samo su rzanjem pokazivale da nam je trud uzaludan… Nismo ga ukrotili nikako, pa je par masnica ostala jedina posljedica formiranja plemena „Crne čvoruge“.

Kad smo porasli i cure nam opasno zamirisale, valjalo je naučiti nešto svirati i izgledati i zvučati kao Bregović i Bebek. Rezultat svega bila je jedna kazeta s mojim autorskim pjesmama koje smo brat na bubnju i ja s gitarom snimili. Na žalost Jugoton nije bio zainteresiran, a tetak Lokin je izdržao do sredine druge pjesme i najblaže što je mogao rekao: Dečki, drž’te se vi knjige…

Treba li reći da smo htjeli biti i Zajec, Kranjčar, neki Šurjak i Žungul, pa Plećaš i Delibašić, od debelih čarapa i malo spužve napravili smo boksačke rukavice i rasporedili se tko je Clay tko Foreman ili Parlov i Beneš…

Pony bicikli glumili su motore pa je 1975 bila godina motto crossa. Na Slunjska brda gdje su se održavale utrke nije bio problem pješačiti tih 8 kilometara tamo i toliko nazad. Jer kad je Leno Šoštarić u pitanju nismo bili lijeni, štoviše, to je bilo hodočašće koje se čekalo s većim veseljem nego ona prava u Bistricu ili na Trsat.
Kad je Veljko Rogošić preplivao maraton između Visa i Splita, gotovo smo se udavili pokušavajući plivati leptir stilom kao on…

Svake zime doslovno smo se razbijali na teškim ručno rađenim skijama koje su imale kožnate remene umjesto okova, pa nit smo skakali kao Norčić ili onaj Švabo smiješnog prezimena- Hans Vozipivo, niti smo zaobilazili vrata kao Stenmark ili Križaj, već smo skupljali masnice i iščašena koljena, sve dok snijeg ne bi okopnio.

Onda je došao onaj pravi pubertet i prioriteti su se , kao i uzori promijenili.
Koliko je šećera i vode, pa i tatine pjene za brijanje stradalo sve da bi zabacili kosu nazad i izgledali kao John Travolta…!?
Na luster bi nabacii krpu i zavrtili ga da izgleda kao disco kugla, a netko je palio i gasio svjetlo, sve dok se žnjora na lusteru nije otegla a žarulja pukla od stresa… Disko u ambaru potrajao je dok se moji nisu probudili i uz par šamara proglasili – fajrunt!

Primjetili ste…

Nigdje političara ni autoriteta koji su se tada nametali.
Sve je to bila konfekcija, glupo i neuvjerljivo. Kad sam otkrio Radio Luxemburg, tada nisam bio svjestan, da je to ono što u životu želim raditi.
Prikovao me taj zvuk uz radio, pa bez obzira na šumove i često gubljenje zvuka i miješanje stanica na tom kratkom valu, palio sam radio svaki četvrtak i od 21 sat pratio top listu. Spiker je zvučao tako dobro i uvjerljivo. Po Vuku, on je svojim baritonom svako malo podsjećao što slušamo: Redio Laksembrg end Landn dablju van (Radio Luxemburg and London W1).
Nikad nisam saznao kako se taj voditelj zvao, ali urezao mi se u moždane vijuge i ostao tu sve do trenutka kad sam se dočepao mikrofona.
Svoj životni put i poziv, eto dugujem neznanom junaku!?

To su bile tekovine te moje male privatne (r)evolucije.