Veliki tić, grozan krič !

Nema valjda ništa gorega za muške uši, naravno i živce, od ženske galame i dernjave. Uvod u anatomiju moje alergije na sve vrste disonantnih tonova poteklih iz ženskih glasnica vodi nas u rane sedamdesete, kad sam kao desetogodišnje sretno dijete uživao kod dede i bake, koje smo za razliku od onih doma zvali „dada i majka“. Kod njih, a imali su prekrasnu drvenu kućicu s štalicom u nastavku kuće, dok su ispod krova bile smještene košnice pune marljivih pčelica ,sve kao u bajci, plus sloboda koju doma nisam imao. Uostalom, znate kako se unučad rado razmazi…

Bila je jesen, sva je ljetina bila ubrana, majka je tukla orahe i lješnjake, a dada je slušao stari dobri drveni radio .

Kad sam ovih dana čuo najavu dokumentarca o nesretnoj sudbini broda „Berge Istra „ i glas žene koja ga je „krstila“, baš me štrecnulo. I uho i memorija…

Dakle, taj ponos jugoslavenske brodogradnje, porinut je taj dan iz „“Uljanika“ u Puli, a uz svu svitu nazočili su predsjednik Tito i njegova supruga Jovanka, koja je odabrana za kumu broda, pa je s bijelom šubarom na glavi i bijelim šalom oko vrata, uzela u ruke, naravno bijeli komad papira i dreknula: „Krstim te Berge Istra, neka ti je dug život, itd…“Nakon toga je  preciznim pogotkom razbila o pramac tankera bocu pjenušca koji je bio zakvačen na čvrstom konopu. Ushićeno mnoštvo frenetično je zapljeskalo, a kasnije je koju riječ uputio i JBT.

Slušajući Jovankin govor na radiju, nisam mogao, zajedno s dadom doći k sebi od glasa koji je dopirao iz nejakog zvučnika stare „Iskre“. Nekakav piskutavi glasić, na granici slušne izdržljivosti parao je eter i nas dvojicu koji smo se samo pogledavali, jer niti on niti ja nikada do tog trenutka nismo čuli „prvu damu“, pardon drugaricu , da govori!?

„Kako ta divani? Krešti ki švraka“, veli dada, pa dometne – „ Ima je sto kil’, a kvrlji ki kakva krmačica kad se tira…“!?

Moj predak je bio vrlo nesklon vladajućem režimu, jer se između ’41. i ’45. gledao preko nišana s Titovim partizanima, a nakon „preokreta“, u zloglasnom „putu“, propješačio je doslovno od Triglava do Vardara, pa odslužio još dvije godine vojske u Demir Kapiji.

Tita je zvao „bravar“, a Jovanku „Lička medvedica“.Promrsio je sebi u bradu” ah baš su našli kumu…Da ga je bar krstila Savka…

Uto u sobu banu majka i prekori dadu: „Nemoj Josa Damira opet zamarat s pripovjedi o ratu, trebal bi blagu dat jest, a ne politiku tirat“.

„Dobro, idem, samo nemoj kričit ki Jovanka“…

Nakon tog šokantnog spajanja slike i tona, moj se dojam o toj nekadašnjoj partizanki iz prateće čete Titove, koju je on nakon rata i oženio, dodatno urušio. Ono, podsjećala me na učitelja koji je vikao i tukao, na sve one ženske zapovjedne glasove koji su mi branili sve što se meni sviđalo, pa i na žene koje jauču na sprovodima, a to je izvan svakog notnog zapisa… Muzičari bi rekli- jako falšaju.

Kasnije, kad je pred kraj Titova života, gospođa drugarica poželjela i malo vlasti, a ne samo da bude protokolarni ukras uz ostarjelog predsjednika, pa se, kako su mi to šapnule moje uvijek dobro obaviještene tete iz Zagreba, spanđala s svojim ličkim generalima , te pokušala i svojevrsni državni udar, moj se animozitet prema toj kreštalici pokazao opravdanim…Kud ćeš na Tita, ženetino iz Pećana ,pobogu!?

Prisjetio sam se i jedne anegdote, koja se potiho prepričavala, da je njezina mama kad su je upitali je li zadovoljna što joj se kćer udaje za najvećeg sina naših naroda i narodnosti, navodno uzdahnula, pomalo razočarano i rekla: A, dobro, ljep je čoek, al samo da je naš!?

To „naš“ išlo je na- Joža iz Zagorja, Jovanka pravoslavka, pa ga grebi sad…

Edith Piaf zvali“ su vrapčić“, jer je iz njenog nejakog i krhkog tijela izlazio božanstven i snažan glas, pa sam ja dugo lupao glavu ne bi li pronašao adekvatan nadimak za „Jovanku Orleanku“, ali ništa mi nije padalo na pamet, osim onog prvog dojma koji smo dada i ja ubrali dok je krstila brod- „Švraka“.

Jovankina sudbina je nakon Jožine smrti bila dosta teška, ali još gore je prošao tanker kojemu je bila kuma- potonuo je tri godine nakon porinuća u bespućima Tihog oceana i nikad se nije doznao uzrok, niti je brod nađen na dnu mora.

Nije bolje prošla ni tadašnja država koja je početkom devedesetih doživjela sudbinu Tita(nika).

Završimo s pjesmom udarnika s radnih akcija:

„Druže Tito samo piši

Radit ćemo i po kiši!!

Neka piše i Jovanka

Radit ćemo bez prestanka!