Vjesniče nad vjesnicima
Vjesnik u srijedu, izgledao je sablasno i poput pougljenenog skeleta prijetio srušiti se na jednu od frekventnih ulica glavnog nam grada… Planuo je u noći na utorak, a kako ga ima 16 katova, vatra se ponašala kao napasno i razmaženo derište, pa hrabri vatrogasci nisu mogli samo tako u ¨pakleni toranj¨ spasiti što se spasiti dalo.
Svatko ima svoju priču o tom zdanju, pa i ja.
Svaka čast katedrali, Markovu trgu, muzejima i ostalim zagrebačkim znamenitostima, ali uz Dinamov stadion na Maksimiru, Dom sportova na Trešnjevci, Vjesnikov neboder bio je jedno od mjesta prema kojemu sam osjećao strahopoštovanje i onu klasičnu provincijsku ljubav, kao što sam je gajio prema svojoj rodbini u Zagrebu, koji su mi bili veza s urbanim i sasvim drukčijem svijetom za kojim sam kao mladac golobradac tako žudio!?
Visok, elegantan, nekako jače cool od obližnje ¨Zagrepčanke¨, koja me je na neki način plašila, taj neboder bio je mitsko mjesto u kojem su pisali i svoje radove u novinama objavljivali samo najbolja pera ovih prostora. Zato mi se činilo da ¨nisam dostojan da uniđem pod krov tvoj Vjesniče, samo reci riječ i ozdravit će duša čitateljska moja…¨
Trajalo bi pobrojavanje svih novinarskih bardova, svih novina, revija, od pozamašnog ¨Nedjeljnog Vjesnika¨, koji se u autobusu mogao čitati samo ako nemaš susjeda suputnika, ¨Sportskih¨ SN Revije¨, ¨Starta¨, ¨Alana Forda¨, koji su me formirali ovakvog kakav sam ispao i na tome sam im vječno zahvalan.
Zato je to mjesto meni izgledalo poput komandnog mosta NASE ili školska zbornica kamo nestaju učitelji, nastavnici, koji znaju sve što ja ne znam, a pokušavaju me naučiti tajne i pripremiti za (bolji) život.
Kad sam se dočepao Zagreba te 1982. friško ošišan na JNA friz, valjalo je naći podstanarsku sobicu, jer za stan nisam imao dovoljno dinara. Prvih tjedan, dva stanovao sam kod tete Vilke i subotom ujutro kupovao ¨Večernjak¨ koji je tada imao najveći Mali oglasnik u zemlji i podcrtavao oglase s sobama i bezuspješno zvao broj za brojem…Sve već zauzeto i iznajmljeno- bio je jedinstven odgovor s druge strane, ili se nitko nije ni javljao.
Situaciju mi je rasvijetlio Žac s kolegija- stari moj, moraš petkom navečer u Vjesnik, pa tamo kupi friški ¨Večernjak¨koji se tek treba distribuirat na kioske, svi to rade, zato kasniš 12 sati, a to je puno, a najbolje bi bilo da imaš nekoga tko prima male oglase, pa imaš broj prije nego ode u tisak… On je tam imal jednu trebu, kaj je preko student servisa delala, al’ su se posvađali, pa niš od toga..
Tako znači, pomislio sam, valja meni u Vjesnik, tu katedralu i pomoliti se ponizno i skrušeno doći do mirišljavog primjerka novina, nakrcati se kovanicama od 2 dinara i požuriti na prvu slobodnu telefonsku govornicu i u lov na ¨gajbu¨!?
Osjećaj kad sam ušao u onaj prostrani hol bio je baš ¨prvopričesnički¨!? Umalo sam poput vjernika koji ulaze u džamiju izuo prašnjave cipele, jedva našao pult na koji će uskoro doći taj mračni predmet želja s debelim oglasnikom u sredini…
Stiskao sam friške novine kao Sveti gral, sjeo na tramvajsku stanicu i krenuo zaokruživati oglase koji su me zanimali. Čim se oslobodilo mjesto u govornici – navalio i već iz treće uspio dogovoriti posjet gospođi Josipi, koja se nije mogla prečuditi kak zovem danas, a ona je oglas uplatila za subotu...rekla je kasnije, da je mislila da me šalju kao špijuna, jer su joj komunisti tak išli na žifce, ali brzo smo se sve dogovorili- meni mala ¨djevojačka¨ sobica, a najam je pola išao u obliku domaćeg krumpira, krmenadla, čvaraka, jabuka, graha, kaše i svega čime se mama doma razbacivala, a pola u dinarima. Savršen deal, ali baka je nakon pola godine umrla a s njenom unukom nisam mogao izaći na kraj, pa je opet jednog petka valjalo u Vjesnik…
Našao sam stančić nadomak šume Maksimir i to je bio moj posljednji dolazak u taj kulti neboder.
Znamo, najprije su umrle novine ¨Vjesnik¨, a ubrzo i cijelo poduzeće…Neboder je bivao sve prazniji, pa kako mi je kćer nekoliko godina živjela u obližnjoj ulici i Studentskom domu na Cvjetnom, bio nam je orijentir kuda valja poći kroz neuralgični zagrebački promet.
A, onda – požar.
Tuga koju osjećam, gotovo je fizička i opipljiva, da ne dramim s pokušajem jakih rečenica i snažnih poruka.
Nekako se osjećam da mi preživjeli konzumenti sadržaja koji je nastajao u toj 16 katnoj ¨škatuli¨ moramo nastaviti nositi taj plamen slobode koji je oduvijek tinjao na toj adresi i davao nam osjećaj topline i – nade.