Vojnostanistan

Evo zore, evo dana
evo mene na vratima vojnoga stana
Jure bravu buši, šogor zadihano viče
sačuvaj jedan stan i za mene bojovniče

Kako se redaju slučajevi okupacije stanova iz nekadašnjeg vojnog stambenog fonda, a što prisvojiše zaslužnici, tako mi je sve milije što nisam i sam uspio ‘prisvojiti’ onu svoju ‘gajbu’ u kojoj sam živio s obitelji od ’92. do ’96. Istina, pokušao sam ga mlad i naivan pošteno otkupiti, ali… Više u prilogu kolege Valenta, kako bi rekli na ‘Onur-tv-u’ ili u ‘Dragošje networku’…

Poput tisuća nevoljnika, koji su u tu jesen ’91. morali sa ‘Stojadinom’ punim imovine napustiti svoje kuće, tako smo i moja supruga i ja našli privremeni smještaj u Karlovcu. Moj gazda Miloš široke ruke nas je mjesec i pol dana udomljavao u svojoj prostranoj kući na Borlinu. Kad su topovi uzeli mali predah, valjalo se snaći za vlastiti smještaj jer pronijela se priča da je praznih stanova pun Karlovac. I bi tako…

Rek’o Nina, gost moj svakodnevni na šanku, da ima u njegovoj zgradi par stanova, čiji su dojučerašnji vlasnici njemu dali ključ pa da provjetri ‘s vremena na vreme’ i pripazi da nije ‘pukla kakva cevka’ ili se, nedaj Bože, uselio kakav ‘Zenga ili Mupovac’… Kaže on, bolje uđi ti kojega poznajem, nego nekakav zajebani bojovnik, koji će nas postrojavati po stubištu… Nakon što se preko puta uselila još jedna obitelj iz okolice Slunja, na ulazu je ostao prazan još samo stan umirovljenog zastavnika 1. klase Petka, koji je početkom rujna ’91. zbrisao kući u Bitolu, dok se ‘ovde ne smiri situacija’… Zvao ga Nina nekoliko puta da nek’ se vraća najkasnije do petka ili će mu u stan ući ekipa koja će bormašinom razvaliti bravu, pa se ti Petko slikaj po ubavo makedonsko jezero, gde Biljana platno beleše…

I dogrebe Petko po hitnom postupku, preko Niša, Subotice, Mađarske, Goričana pa u Domobransku 16, nekad ulicu JNA, već u četvrtak, dan prije petka, što mu je bio ‘dead point’. Ja sam ga od tada zvao ‘Četvrtko’, a njega je to jako ljutilo. Abe, momče makedonče, zboruvam ja – da si doš’o na petak, kasno bi Petko na bojno polje stig’o. Ovako ti je bolje biti ‘Četvrtko’ i uživati u stanu pa krstariti biciklom po Karlovcu, nego platno beliti i ‘Aber dojde donke’ pjevušiti u senku vrbe na Ohridsko jezero…

Sad mi je na pamet pala zgoda iz ‘Miloša’, gdje je legendarni, već spomenuti gazda Miloš, svaki dan u isto vrijeme hranio golubove starim kruhom, usput ćaskajući s prolaznicima te – danas Domobranske, a onomad ulice JNA. Naišla jednog dana bakica, gurajući bicikl natovaren cekerima, pa pita Miloša:

– Gospon, dajte mi recite, kadi je ovde Domobranska kasarna?
– E, bako – veli Miloš – To vam je odmah iza ovih semafora, malo napred… Ali ima jedan problem…
– Kakav problem? – zbunjeno će baka.
– E, vidite, tu Domobransku kasarnu su vam ’45-te osvojili partizani pa se sad zove kasarna ‘Petrova Gora’. A ni domobrana nema tamo…
– Dobro, dobro. Svejedno fala…

Da skratim doživljaje, supruga i ja smo u tom stanu od 60 kvadrata bili jedna pola godine, prijavili to nadležnoj komisiji. Ja sam se u odori 129. brigade smucao po Orlovcu, Mekušju, Selcu, kad jednog dana na vratima osvane poziv da se hitno javimo u nekakvu Vojno stambenu komisiju, ‘radi reguliranja stambene problematike’. Nisam otišao isti dan, kad sutradan na vratima zatekoh obavijest koja me presjekla. Ako se u roku odmah ne javim ‘tu i tu, tomu i tomu’, Veliki stambeno komisijski brat će zapečatiti stan, a onda… Onda mogu golim rukama raskrčiti put preko Turnja i Jelaša pa doma na Vukmanić, valjda… I tako, sred pušaka, bajuneta, obreh se kod namrgođenog ćate u ispeglanoj ‘američkoj uniformi’, s pištoljem za pasom i čvrstim pogledom u mene nevoljnika. Reče on da su radili analizu ‘kvadrata’ stana i došli do zaključka kako je tih 60 četvornih metara ‘prekopreviše’ za obitelj s dva člana. Pa su oni već našli branitelja koji ima dvoje djece, a stanuje u stančiću od tridesetak kvadrata. Lijepo vi na Rakovac u njegov stan, a on u vaš. I MORH sit, Valenti na broju… Ili na cestu. Tada još nisam znao za braću Drobac…

Kako su si u Komisiji zamislili, tako se i odigralo. Pokupio sam svoj Dual tv, liniju, gaće, čarape i pravac Rakovac. Krletka od 29 kvadrata tada je bila dostatna za nas jer smo zbog radno-ratnih obaveza u njemu uglavnom prespavali pa u boj u boj za Domovinu i za novu hrpicu dojč maraka – koje su se u čarapu slagale kao nikad… Vlastita nam je birtijica išla bolje nego Valentićevo ministarstvo financija, Škegrini zakoni i fiskalna politika Matešine vlade…

Dođe tako i ’95. Dva tjedna iza ‘Oluje’ u stan se useli, na sreću i veselje svih, prva Vukmanićanka rođena u slobodi. S kćeri valjalo je ugurati u taj tijesan prostor i kinderbet, vrtić, hodalicu i hrpu opreme, robice, igračaka. Pa kad su počele ‘babinje’, stančić je pucao po šavovima! Tješilo me da ćemo se uskoro vratiti doma u prostranu kuću, gdje će prinova imati sav potreban komfor. Radovi na popravku su već bili u tijeku, pa smo u proljeće ’96. već lagano selili na ‘područje od posebne državne skrbi’. Netko slabo upućen mi je rekao da se ti manji vojni stanovi mogu otkupiti pa sam se opet uputio kod onog istog referenta, da pitam pošto ta gajba… Prokleo sam tren kad sam ušao u kancelariju… Izbečio se na mene kao da sam mu došao reću da sam omaškom zapalio zgradu i sav okoliš u Tuškanovoj!

– Ma, kakav otkup, čovječe! Već ste se trebali iseliti! – bečio se i pjenio, kao da je svojeručno oslobodio Cetingrad, Rakovicu, uključujući i Plitvička jezera… Te, isteklo je ovo, istekao onaj rok…
– Koja vam je kategorija oštećenje kuće? Druga!? Pa to ste mogli već popraviti sami, a ne živjeti u vojnom stanu na koji nemate pravo!!?
– Pa, popravio sam, čovječe, živim već tamo, šta se pjeniš – popizdio ja. Samo sam došao pitati je l’ postoji mogućnost da se ta ‘škatula’ od 29 kvadrata, od koje je i moj dnevni boravak doma skoro duplo prostraniji, otkupi!?
– Ne postoji i točka! I da ste u roku 48 sati predali ključ od ispražnjenog stana, inače…
– Inače što, poslat ćeš mi babu Milku, koja je do ’91. živjela tamo, da me istuče oklagijom i izbaci van… – iscerio se ja i nestao u pravcu Haulikove, na svjež zrak. Trebalo mi je.

U stvari, nije meni ta gajba bila nešto potrebna. Eventualno da se odmorim, kad mi je daleko u neki sitni sat putovati do Vukmanića, a valja rano ujutro biti opet pred mikrofonom. APP. Nije prošlo pa dobro.

Sad kad vidim i čitam kako su se ti vojni stanovi dijelili, otkupljivali. Koliko je bilo manipulacije i prljavštine, bolje da je ispalo tako. Eh, da. Unatoč tvrdom stavu da ‘nema predaje – nema otkupa’, taj stančić je i dan danas – prazan! Već 15 godina tamo su jedini stanovnici mravi, stjenice i sva ona mala slatka bića koja zdušno grickaju truli parket i pljesnjive zidove. A imao sam trideset tisuća maraka u zadnjem džepu taj dan. I dobru volju. E, grebi ga…

Evo zore, evo dana
ne treba mi vašeg stana!