Volim duge dane
Emocije su složena pojava. Doživljaji svijeta oko sebe spadaju u tu kategoriju, a neka poimanja svega oko sebe mijenjaju se s odmakom godina, što je razumljivo i normalno.
Zašto ja volim proljetno ljetni dio godine, iako sam rođen na pragu kasne jeseni, ne znam. Možda zato što čim sam zaplakao i otvorio oči- smrklo se, jer je sat poroda upisan iza 16 h !?
Ali znam da otkad za sebe znam volim kad se dan počne produživati već u veljači, da volim kad sunce sve kasnije zalazi i da me uvijek hvata tuga i osjećaj nekakvog oduzimanja kad iza Vel’ke Maše počne osjetno skraćivanje dnevne svjetlosti, a noć polako gricka danje svjetlo, najavljujući kraj ljeta i jesensko zimsku produženu tamu.
Tako je to od stoljeća dvadesetog, tamo od kraja 60-tih, pa do ovih kokuznih godina trećeg milenija u 21. stoljeću.
Melankolija i tuga što će brzo mrak, a sreća i optimizam kad se ekvinociji i solsticiji prebace u ljetni mod.
Volim ustati i prema istoku vidjeti kako se sunce sprema izaći, a to je oko pola pet ujutro.
Ne volim kad je u to doba mrak, koji u zimskom dijelu godine potraje do iza 7 sati, kad se ja već dobro naradim na poslu…
Volim kad se budim uz najbolji orkestar na svijetu, a to su ptice pjevice koje u to tiho doba dana pjevaju najljepše melodije, bez kajdanki, nota i dirigenta.
Čista improvizacija koja tako godi uhu…
Uz onu ofucanu ¨ ‘ko to more platit¨, kratko, ali slatko s terase čujem vrapčiće koji cijuću kao ¨Bečki dječaci¨, crnog kosa koji svojim moćnim vokalom među njima zvuči kao Pavarotti, kukavicu koja daje ritam, fazana koji se prodere s vremena na vrijeme jer je čuo vranu kako grakće i još cvrkuta čije autore ne prepoznajem, ali kakva Bečka ili bilo koja druga filharmonija !?
Jutarnji pjev uz pozdrav suncu koje izlazi…
Uz to, nije nevažno – besplatno, i nitko ne pita za autorska ili kakva druga ptičja prava!?
Zimi i ptice u doba mog ustajanja još spavaju, a ni kasnije nisu baš u formi, pa kako mi onda ne bi nedostajala jutarnja toplina i buđenje uz takav zvučni i vizualni tepih..
Volim kad se vozeći se na posao popnem prema Ladvenjku, a iznad izmaglice nad Koranom iza Babine gore proviri sunce, dok blijedi mjesec bježi iza Martinšćaka na sigurno. Sunce me prati kroz Poljice, preko Vinice i zabljesne mi u retrovizor, kao da mi daje podršku za dan koji je počeo…
Volim to…
Ne volim kad je mrak, magla, kiša, snijeg, sve što ionako smanjuje moj ograničeni vizualni doživljaj ceste i prometa.
Ako stignem, osnovat ću udrugu ljubitelja dužih dana , pa ćemo i mi na ulice da pokažemo da nas ima!?
Ovo su upravi ti dani- najduži dani u godini. Znam traju oni, kao i oni s kraćim dnevnim svjetlom 24 sata, ali mislim na danje svjetlo i kratkoću mraka.
Uostalom, nisu svi ti običaji uz krijesove uzalud. Slavi se ljeto, vatrom se tjeraju mrak, mračne sile, zli dusi i sve nevolje povezane s mrakom i mračnjaštvom.
Volim taj dan, taj solsticij, a pitajte Skandinavce koju o tome…Uostalom početak ljeta – Midsommer je praznik u Švedskoj!?
Na tom kratkodnevnom sjeveru ne bih mogao živjeti, definitivno.Svaka čast Aurori Boreralis , daj ti meni sunca i cvrkut mojih ptica…
Ovo moje- volim, ne volim, počelo je s prvim odlascima na pašu i polascima u školu početkom rujna.
Ljeto bih uglavnom proveo bos. Bez ¨izolatora¨ između tabana i toplog tla. Najjači doživljaj ugode bilo je stotinjak metara ceste koja se nalazila uz našu njivu Ciglenicu. Dobila je ime po tome što se nalazi u podnožju brijega na koji vodi cesta , a oko koje je crvena, ciglasta zemlja koju su zvali – pržina. Ta je zemlja služila i za primitivne načine pečenja opeke, cigle za zidanje štala, ambara i svinjaca, jer je tako svojeručno pečena bila mali izvangabaritna.
Po toj nizbrdici kiše su prhku crvenu zemlju dovlačile na cestu u dolini i tako stvorile podatan crvenkast tepih, koje se u danima bez kiše pretvarao u meku prašinu stvorenu da svakakave aktivnosti.
Ako su krave mirovale, gradili smo kule i stadione u pijesku, trčali od točke A do cilja i glumili vlastitu Olimpijadu. Skakali smo skok u dalj, pokušavali dostići Bob Beamona i imali pune gaće pijeska, ali ‘ko te pita…
I tako svaki dan,…
Poslije, kupanje u potoku i živjelo ljeto.
Onda se dan počne skraćivati, rujan kuca na vrata …Kiša uništi ¨tartan¨, mama kupi obuću (uvijek broj veću), pa u školu hodam kao Charlie Chaplin, počne okupacija s nastavom, dani sve kraći i …jebem ti život!?