Vožnja relija je moja strast, ljubav, a na WRC prvi sam put u karijeri vozio s novim gumama. Sve je bilo svjetski
Ostvario je san, vozio svjetsko prvenstvo i to još u svom kraju. Fog doista živi ljubav prema oktanskom sportu
Kad se sa 17 godina Željko Magličić zainteresirao za automobile i relije, nije ni sanjao da će s 37 godina imati čast nastupiti na World Rally Championship odnosno svjetskom prvenstvu relijaša, biti u društvu najboljih i uživati do beskraja u hobiju kojeg obožava. A da će pritom juriti svojim zavičajem, izgledalo je apsolutno nemoguće.
Ovaj iznimno simpatičan, pristupačan i nasmijan relijaš, naše je gore list. Rodom iz Gornjeg Zvečaja, kao srednjoškolac je prvi puta “trznuo” na ovaj sport. U studentskim danima prijatelj Tihomir Hitrec poklonio mu je najprije VW Polo iz 1981. godine kojeg je tada 6 godina “prerađivao” za brdske i slalomske utrke.
Nakon godina “krpanja”, na WRC po prvi put s pripremljenim autom i novim gumama![]()
Vozio je kasnije i Seat Ibizu, Mitsubishi Lancer s kojim se, kako kaže, neslavno proslavio u Kumrovcu, zabivši se u stup na kojem je bila Titova slika. Taj je prizor obišao svijet, a njemu stvorio “kumrovački kompleks” kojeg se uspješno riješio upravo na Croatia Rallyu. Poslije je stigao Polo.
A kad je prvi puta osjetio miris benzina, startnu poziciju i cijelu atmosferu, znao je da je to to, počele su utrke i to prva u Dugom Selu, vozio je onda slalomsku utrku na riječkom Preluku, pa brdsku na Sljemenu, a onda i prvi Ina Delta Rally svog matičnog kluba. I njegov je početak bio težak, kuburio je i s novcima i automobilima, mučio se s nabavkom dijelova, gumama, čekao da stignu, a onda je baš na Croatia Rallyu po prvi puta dobio spreman auto.
Iznajmio je Ford Fiestu u Sloveniji, po prvi puta u životu vozio reli s novim gumama i prvi dan odvozio ga savršeno. – Bio sam fokusiran apsolutno, neopterećen svime onime što bih dosad morao, misli o prikolici, jesi zategnuo kotače, ima li goriva…Došao sam, sjeo i vozio, pripovijeda Fog. Nakon prvog dana relija završio je kao najbolje plasirani hrvatski vozač, a one u koje je godinama gledao kao uzor, nadmašio je u dva brzinca.
Relijašima su naše ceste “tricky”, što nesavršenije to bolje![]()
-Od Pećurkovog Brda do Mrežničkih Novaka sam se totalno izguštao, to je bilo to, hrpa skakanja, sjajna cesta, sve ono što reliju treba, nastavlja Željko i dijeli oduševljenje svih sudionika koji su hrvatske ceste nazvali “very tricky”, ali u pozitivnom smislu. Što je cesta nesavršenija, to je poželjnija. – U ovom sportu nema idealnih uvjeta, na cesti je pijesak, lišće, ako si stavio gume za suho a počne kiša, nema druge nego tako voziti, objašnjava nam dodajući da se upravo na izboru guma često prvenstva gube ili dobivaju.
Jednom je izletio na brzincu u Opatiji, završio na krovu jer je naletio na puno pijeska u zavoju, no s obzirom na to kako su automobili “osigurani” iznutra, a vozači čvrsto zavezani i s kacigama na glavama, mala je vjerojatnost da će se teže ozlijediti. -Dok vozim, ne vidim ni gledatelje, niti čujem buku, totalno smo suvozač Domagoj Nemak Domi i ja fokusirani na vožnju, čujemo se preko audio veze i tako funkcioniramo. Zajedno smo već 5 godina, upoznali smo se preko automobila, a ja sam preko njega upoznao i suprugu na reliju, priča Željko otkrivajući nam da je prijateljstvo začinjeno i kumstvom na vjenčanju.
Završetak etape drugog dana na 50 metara od njegove radionice u Dugoj Resi, ali…
Prije nastupa na Croatia Rallyu znanje i formu brusio je u Italiji, kod poznatog Vittoria Caneve koji mu je dao sjajne savjete odmah primjenjene na našim cestama. -Uložio sam i u automobil, ali i u sebe, bilo je vrijeme, skromno nam otkriva sretan što je pokazao svoje umijeće. Na Starim Selima u Dugoj Resi već gotovo 1,5 godinu Željko ima radionicu koja je san svakog zaljubljenika u automobile, tu priprema svoje automobile, ali ih i nudi zainteresiranima uz svu opremu za vozača i suvozača.
– Ja sam počeo ni iz čega, znam kako je to i što sam prolazio pa bih na ovaj način želio onima koji se u ovom sportu vide, pomoći. WRC je napravio strašan bum, nadam se da će se ovaj sport dignuti na zasluženu razinu.
Etapa od Vinskog Vrha do Duge Rese imala je cilj na tek 50 metara od Fogove radionice, no on te subote nije vozio. Razlog je tehnički kvar na automobilu što mu je pokvarilo konačni rezultat pa je reli gledao s livade u Novigradu na Dobri, napet k’o puška. – Kad sam baš na FB Radio Mrežnice vidio one fotke iz zraka iz Novigrada na Dobri, to je bilo sjajno, ježio sam se od te ljepote. Kaže da su svi sudionici oduševljeni relijem, da je dobar znak najava da je događaj ponuđen Hrvatskoj za još dvije godine, a kao osobu koja je najzaslužnija za ovo vidi Danijela Šaškina. – To je strašna stvar, svjetski događaj, ne znam jesmo li svjesni što se zapravo tu događalo, prisjeća se Željko i ne krije da ga je malo “prala” trema dok je prvi dan vozio na domaćem terenu. Što zbog njega samog, što zbog sponzora.
Cestu prođemo dvaput i popišemo svaki zavoj, blato, šoder, kantu za smeće
Kako uopće vozači u svoj toj brzini “kuže” kuda voze, vrlo je jednostavno. Dvaput prije utrke prijeđu stazu i naprave tzv. radar, ili road-book u kojem zapišu svaki zavoj, svaku sitnicu, popišu cestu, dužinu između zavoja, specifičnu konfiguraciju i orijentire da se ne izgube. Kad čuje “haklaj” to znači da siđe s ceste u šoder ili blato, L 6 znači lijevi najjači zavoj u kojem se koči maksimalno i šalta u prvu brzinu dok je L 0 najslabiji, prolazi ga se punim gasom. Kad napišu tu “knjigu”, voziti mogu i na slijepo.
Ono što je zamjetio jest da gledateljima malo nedostaje osobne odgovornosti kod gledanja relija jer vani se na utrci cesti ne može prići na 20-30 metara uopće, što kod nas nije baš bio slučaj. – Ljudi stanu na obrov, auto juri 150 km na sat, pukne mu guma i on za tren odleti, nezaustavljivo. Nisu ove utrke opasne za vozače koliko za gledatelje, upozorava pa kaže kako nam je sve to još novo i učimo se, ali se nada da ćemo kao gledatelji biti brzo na razini jedne Francuske i Italije koje su najjače u ovom sportu, a imaju i najveću tu kulturu gledanja relija.
Organizirao slalom utrke u Generalskom, a nada se da će toga biti više u cijeloj županiji
Željko je i veliki lokalpatriot pa je tako svoju ljubav prema ovom sportu pokazao i kad je tri godine organizirao mali reli odnosno slalom utrku u Generalskom Stolu. Silna mu je želja da našim cestama jure relijaši, pa nam otkriva i da je zadnje dvije godine apelirao i na Grad Karlovac i Karlovačku županiju da se ovdje napravi nešto na lokalnoj razini pa vjeruje da će i to nakon WRC-a zaživjeti još više.
Na žalost, u Hrvatskoj nema sluha za treninge relijaša jer oni doista nigdje ne treniraju. Odlazak na Grobnik to nije jer je riječ o trkaćoj stazi, a njima trebaju ceste. – Slovenci imaju više razumijevanja, oni treniraju na cestama koje policija za trening zatvori, dovedu i vatrogasce i hitnu i onda njihovi relijaši spremniji dočekuju izazove. Mi na trke idemo doslovno bez treninga, govori Željko kojeg upravo sljedeći vikend očekuje novi nastup.
Kad naletiš na “hupser”, auto leti u zrak i to je najopasnije![]()
Vozit će svoj “stari” auto VW Polo s 1,8 turbo motorom, 200 konja, specifičnim mjenjačem s kratkim brzinama i specifičnim ovjesom. – Nisu konji odnosno snaga ti koji su u ovome najvažniji, najbitniji su kakav ti je ovjes i mjenjač, a potom snaga. Ovi automobili imaju veliko ubrzanje, ali malu maksimalnu brzinu, idu do nekih 160 km na sat, a tako smo se i vozili na Croatia Rallyu.
Osobit “gušt” u vožnji su “hupseri” kad auto skoči u zrak. – To su opasni trenuci jer je problem doskoka i mogućeg prevrtanja, objašnjava.
Kad je zadnji dan relija ponovno nastupio, skinuo je i “prokletstvo” Kumrovca i Titove slike jer je na toj etapi izvrsno odvozio. Otkriva nam i da u kažu da odlično vozi, ali sam misli da slabije parkira i da je supruga tu bolja od njega:), loš je vozač po mokrom, ali i da je u glavi vozača relija uvijek ono što je naprijed, znači nikad ne misli o dijelu gdje vozi u tom trenutku već samo gleda sljedeći zavoj i cestu. “Nabrijavanje” automobila prije samog starta je tzv. launch control, odnosno kontrola starta koja spriječava da auto ne krene u visoke obrtaje, a da gume ne “provrte”, daje nam odgovor na pitanje koje je mnoge zanimalo.
Nakon trke, u svakodnevnom prometu sam spor, idem 30 km/h
Pokazivati umijeće u svakodnevnoj vožnji na cesti i brzini, odavno je prerastao, no s obzirom da radi posao zbog kojeg godišnjeg prijeđe i 100-ak tisuća kilometara, onda godišnje i “zaradi” dvije do tri kazne za brzinu, ali ne strašno.
– Gledam na to kao na porez, kaže kroz smijeh. Prije dosta godina na 3 je mjeseca ostao bez vozačke baš zbog brze vožnje po aveniji u Zagrebu, ali sada je puno discipliniraniji. – Ispraznim se na utrkama, pa onda nakon toga u svakodnevnoj vožnji idem 30 na sat, nemam više želje za jurcanjem.
Zahvalan dvojici Ivana, Borni, prijateljima, sponzorima…![]()
-Vožnja relija mi je hobi, zadovoljstvo, živim od drugog posla, to mi je ispušni ventil i još kad dođe dobar rezultat, kud ćeš više tražiti, fora mi je to sve, simpatično pripovijeda prezahvalan svim sponzorima, prijateljima, ali i svom timu, dvojici Ivana i Borni, navijačima iz Dalmacije (Šibenik, Vodice, Imotski), kolegama iz kluba INA Delta, te prijateljima iz Karlovca (VW klub) koji su napravili transparente i bili stvarno velika podrška. Velika mu je podrška i obitelj, brat Marijo s djecom, supruga s našim 10-mjesečnim djetetom… Svima koji ga prate u radionici, šarafe, pomažu, misle i čine da uz pomoć njihovih ruku ova priča bude što ljepša.
-Kad sve zbrojim oko Croatia Rallya, bilo je prelijepo, jedinstveno, na najvišoj razini. Oduševio me Ogier, ali najviše mladi Finac Kalle Rovanpera. On će sigurno biti jednom svjetski prvak, ima tek 21 godinu, pitanje je dana, no eto, on je izletio prvi dan, a ja sam tu etapu prošao.
Magličić nakon ove svjetske priče u svom dvorištu kreće dalje, neopterećen rezultatima i prezadovoljan dosad postignutim. Skromnost i ljubav prema oktanskom sportu već su dali rezultate, ne treba sumnjati da će ovaj Zvečajac, “tako naš i tako uspješan”, biti najbolji promotor ovog sporta u Karlovačkoj županiji, a svojim vožnjama svima dati još razloga za ponos i sreću.