Wembley na Selcu

Bio je Uskrsni ponedjeljak 1992. Ratna dinamika se dosta promijenila od zime, kod nas je fronta uglavom mirovala, uz povremene čarke ,čak se i poštivalo to Sarajevsko primirje, ali zato u Sarajevu i okolici topovi i rafali najavili su krvavi pir.
Naša postrojba imala je položaj na Selcu, uz onu ¨Babinu¨ zgradu koja je ostala napola izgrađeno skladište Agrokomerca, a poslužila je kao plato za minobacače, dok je unutrašnjost tog betonskog zdanja bila idealna za zaklon nakon paljbe, jer uglavnom bi dobili ¨povrat poreza¨…

Uskrs je za razliku od onog Plitvičkog godinu dana ranije protekao mirno, pa smo tog 20.travnja očekivali nastavak ratne bonace s konačnim čišćenjem šunkice i jaja kojih nije nedostajalo. Tako je bilo sve do mraka, kad je zaštektalo na Turnju i Mekušju, a ubrzo je oglašena opća opasnost za Karlovac i okolicu.
Ljuti i siti, nevoljko smo se rasporedili uz svoje 120 mm-ske cijevi, ja zauzeo svoj položaj kod telefona i RUP-12 uređaja veze i čekao zapovijedi.

Nismo baš bili za nekakvo pucanje, jebiga Uskrsni je ponedjeljak, glavna je briga probava i sagorijevanje svih unesenih kalorija, a ne valjanje po rovu i slično…
Momci su sve pripremili za eventualnu paljbu, a meni je iz Zapovjedništva rečeno da budemo spremni, ali za sad nema potrebe za djelovanjem.
Baš dobro, pomislim ja, pa se sjetim da je večeras u Londonu koncert -Tribute to Freddie Mercury na Wembleyu, a HTV će to prenositi izravno!
Upalio tv, navukao zavjese , još pojačao prozore s dekama da van ne ide izdajničko plavičasto svjetlo s ekrana, pa jednim okom i uhom pratim događaje iz puste Londre, a drugim uhom i okom pazim na telefon i vezu, da ne bi zazvrndalo, a ja negdje u Bohemian rapsody raspoloženju, pa eto frke…
Gledam Freddijeve preživjele kolege i svu prvu ligu pjevača i svirača kako praše hitove iz bogatog Queen portfelja, sve pred prepunim stadionom i u odličnoj atmosferi.
We will rock you i We are the champions drmaju , a ja čučim i čekam hoćemo li rokati ili ne..
Svako malo pojačam ton, pa onda opet stišam, jer ako me moji skuže da gledam koncert, dok oni čekaju ili zapovijed za akciju ili odstup s položaja i pravac krevet…
Ono što vidim jer fasciantna igra svjetla i zvuka, praznik rokenrola i sva slava Freddiju koji je sve te pjesme maestralno otpjevao a mnoge i napisao.
Dok u Londonu pršte laseri i reflektori uz grmljavinu iz zvučnika, u misao mi dođe jedan isječak iz ondašnje emisije ¨ Slikom na sliku¨ iz studenoga ’91. kad je jednu minutu bio prikazan kadar nazvan London by night, s raskoši svjetla iz nekakvog disco eventa na otvorenom s Picadillyem u pozadini , a nakon toga minuta bljeskova i eksplozija granata u našem gradu. Ta minuta označena je kao Karlovac by night .
Jebem ti život i sve ti jebem, opsovah u sebi, pa brzo u stišavanje tona jer netko je taman otvarao vrata moga privatnog Wembleya.
Bio je to, srećom – Mravac, nitko iz zapovjednog kadra, a on je uletio po malo keksa i zgrijati se uz peć, jer vani je temperatura bila tek malo iznad ništice..
Opa, Tommy Iomy, kakav je to koncert ? Znajući da voli Black Sabbath, na brzinu mu referirah stanje, pa smo skupa odgledali nekoliko pjesama.

Danas pokojni Mravac ode, a u dnu ekrana ja ugledah poznatu siluetu u dugačkom plavom plaštu, bujnu kosu i pozu koja može pripadati samo jednom pjevaču…
Uz zastrašujuće zvuke uvoda u Innuendo, pojavi se on – Robert Plant!
Da je u tom trenutku pala atomska bomba na Selce ili Gradac, mislim da se ja ne bi pomaknuo s mjesta..
Čovječe, kakav poklon u ovo gluho i bezvezno ratno doba..
Maestralno je otpjevao prvu stvar, ubacio mrvicu Kashmira i Thank you i sve rasturio s Crazy little thing called love !

A kind of magic, rekao bi Freddie..,

Još je koncert trajao, ali ja sam svoje dočekao, pa izađoh na zrak osluhnuti situaciju, jer telefon je mirovao, sve je manje bilo pucnjave iz pravca Turnja, pa se ubrzo oglasila i sirena za prestanak opasnosti.
Danas bi se reklo- motaj kablove, gasi internet, a u ono doba, pokupi stvari, skloni minobacače, u kamion pa pravac Jelsa gdje se spavalo.

Moja desetina ostala je dežurati, jer nam smjena stiže tek sutra iza doručka.
Pun pozitivne energije i nekakve blažene nirvane usnuo sam snom pravednika, jer moja smjena za stražu bila je tek od 6 ujutro.

Another one bites the dust, rekao bi Freddie…

Međutim, umjesto one moje fiktivne atomske bombe, zagrmjelo je nešto drugo i to baš za stvarno!
Kroz san čuo sam detonaciju, eksploziju, a od siline udara svi smo popadali s kreveta na pod !?
Zbunjeno smo se gledali, a u ušima zuji k’o pokvareno pojačalo.
Koji kurac, promrmlja Šima, dok smo pokušavali ustati i dokučiti gdje je to eksplodiralo i što?

Kad smo izašli van, imali smo što vidjeti – proizvodna hala jednog karlovačkog obrtnika, smještena pedesetak metara od naše barake dimila se ,a od nje je ostala samo hrpa betona i željenih šipki koje su virile iz konstrukcije poput razbarušene kose pijanca koji se budi nakon opakog tremensa…

Opet su noćni mineri radili treću , noćnu smjenu…

A, majku vam vašu, pa kako nas ne bi upozorili, nego ovako…prosikće Šima koji je kao nekadašnji milicajac znao što slijedi.
Ajmo se maknut, sad će policija, jedna i druga..

Da, bio je u pravu, vrlo brzo iz pravca Banije začuše se sirene, a mi smo se povukli u svoje odaje i pokušali skuhati kavu. Ruke su se još tresle, a ni noge nisu bile stabilne…
Mene je držao još uvijek onaj dobar osjećaj od sinoć, pa sam suvislo predao izvješće u zapovjedništvo, javio da smo mi dobro, samo malo slabije čujemo…

Ta epizoda često mi dođe u misli, a naročito kad čujem pjesme koje su slavile veliku ostavštinu pjevača kojeg je opaka bolest odnijela taman kad je na našim prostorima najjače pucalo i treštalo.
Godinama sam doma, u miru i spokoju pregledavao snimku koncerta koji mi je na VHS traku presnimio moj prijatelj Miško, koji je lani otišao put Freddija i ostalih dragih nam ljudi.
Na kraju odgledanog koncerta, kao da mi je u nosu i dalje onaj isti miris- baruta i nevolje. Ali…

Show must go on..! Rekao je Freddie, ja potpisujem.