Zeko
Možda sam već dosadan s tim svojim rovanjem po djetinjarijama i fenomenima koji su me kao klinca fascinirali, a kako očito pod sindromom Petra Pana, nikako da odrastem jednom za svagda, stalno vadim događaje i osobe koje su me formirale ovakvog kakav jesam.
Ovih mi je dana katapult u golobrado i doba krhkih dlačica na licu priskrbio veliki – Velimir Zajec!
Ne mogu opisati osjećaj koji me preplavio kad me Zekin prijatelj i suradnik Milan Šulentić zvao i pitao bih li moderirao promociju knjige “Zeko” koju je novinar Sanjin Španović priredio i izdao prije mjesec dana.
Ne da sam pristao u sekundi, nego me preuzeo onaj osjećaj blagosti i nekakve važnosti u vlastitim očima …!?
To, je dakle to.
Još samo da me pozovu da najavim oproštajni koncert “Zeppelina”, pa mogu slobodno na Mijačevicu (lokalno groblje).
Zajec je u mojoj maloljetnoj glavi bio član obitelji.
Nogomet kakvog je on igrao pokušavao sam na sve mile načine imitirati, češljao sam se kao on (imao je kosu tada), vježbao sam onaj pogled prema dole, kad ga naporni novinari nešto pitaju, uvijek sam birao dres s brojem 5 na haklovima. Učinio sam iznimku samo kad mi je spomenuti Šule donio Vidukin dres s brojem 9 tadašnje Croatie, krajem devedesetih.
Pahor i ekipa iz Županije s kojima sam tad igrao na Dubovcu i danas me znaju zezat – “di si Viduka”!? He, he…
Kad je na daske Zorin doma kročio Tomica Jambrošić i otpjevao “Košulju plavu “, došlo je mojih pet minuta koje sam čekao 50 godina. U istoj veznoj liniji, za stolom s Velimirom Zajecom, našim Rajkom Janjaninom, za sve nas mlađahnim Igorom Bišćanom i Štefom Deverićem na krilu…
Sve što je priličilo trenutku izvukao sam iz memorije i uživao u promociji…
Nasmijao Rajka kad sam ga podsjetio na valjda jedini žuti karton koji je dobio u plavom dresu , koji je maestralno opisao nenadmašni Ivo Tomić, riječima: Rajko Janjanin, igrač gospodskih manira,tako je muški i čvrsto uklizao i protivničkog beka, da me malo podsjetio na Jarmilu Kratokilovu!?
Ta atletičarka iz “Varšavskog pakta” je tih kasnih sedamdesetih izgledala muškije od mnogih tadašnjih štemera koji su se mlatili u “Nuli”, “Leru”, “Šangaju”!? Ha,ha,ha
Zajednička slika, knjiga kao honorar i onaj beskrajan osjećaj sreće da sam bio kotačić u toj prekrasnoj večeri velikog čovjeka i njegovih, također mi dragih prijatelja.
Da me sad vidi baba Maca, koja je stalno vikala kad bi bio s “glavom u balunu”…
“Vrag ti dal tog “Zajca”, “Vageca” “Šaranovića“(Zajec, Vabec, Šarović) , drž se knjige, matematike i kemije…
Razmišljajući o tome kako su baka, kao i mama imale pravo, ali već tad mi je poznavanje Dinamova sastava bilo važnije od periodnog sustava,pa sam umalo fasovao produžnu iz kemije.
Izvukao me profesor pred ploču i onu kartu elemenata, pa veli, ajd, sad bez gledanja na kartu nabroj’ mi bar 11 najvažnijih elemenata …
Ja, smotan i ustrašen brljam, mucam, nabrojim jedva 4, 5 …
Ne ide, ha? Znaš li išta nabrojati a da je više od 10 !?
Znam, velim ja ozareno, pa izrecitiram :
Stinčić, Bedi, Jovičević,Zajec, Miljković, Blašković, Senzen, Bonić, Kranjčar, Janjanin ,Vabec…
Evo ti dvojka, da te ne gledam! Bjež’ na mjesto!
Eto, pa ti reci da ti Dinamo nije dovoljan…