Zeko i ex-potočić
Kad novinarski uradak počne rečenicom: ‘Niti najstariji stanovnici ovoga kraja ne pamte da…’, znak je da se radi o neuobičajenoj pojavi, uglavnom prirodnoj nepogodi. Poplave, potresi, najezde skakavaca, puževa golaća, odroni, snježni zapusi, biblijske kiše, suše…
Upravo je ova zadnja pojava na djelu ovoga ljeta. Pa kad jednoga dana netko bude kopao po ljetopisima ili analima o ljetu Gospodnjem 2012., nek’ zna da je to bila druga godina u nizu kada su količine oborina bile nedostatne da napoje žednu zemlju pa i zemljane. Pa će, u slučaju nedostatka oborina, nekakav nadobudni mladac zapisati da: ‘Niti najstariji stanovnici ovoga kraja ne pamte da je bila ovakva suša, možda tek 2011. i 2012., ali o tome postoje tek zapisi na izblijedjelim hard diskovima koji se još čuvaju u Nacionalnoj digitalnoj datoteci u Zagrebu’.
Nakon prošle godine, u kojoj je palo tek pola količina oborina, zavrtanje ‘božje pipe’ nastavilo se i u olimpijskoj 2012. Od svibnja, kad je kiša svakodnevno živcirala nervozne kosce, koji nisu mogli navalit’ na travu – nema ozbiljniji oborina. Štoviše, niz od 37 dana s temperaturama iznad 30°C nikad nije zabilježen u Hrvatskoj! Da opet ne posežem za ‘niti najstariji…’. Uglavnom – katastrofa. Žedna zemlja puca, kukuruzi se suše, krumpir je već zakuhao u zemlji pa treba samo malo soli i eto ‘polica’ ili ‘pirea’. Loze se suše, masline sitne, stoka žeđa, a štete milijunske. Na otocima poslovične redukcije, u Istri se pije štedljivo, a Ankica Stojanović iz DHMZ-a u programu Radio Mrežnice veli da, ako se ovo nastavi, čaša vode vrijedit će kao čaša šampanjca!? Pa ‘oćeš-nećeš bit ćemo za Dom Perignon spremni, kad se već nudi po istoj cijeni kao i H2O… A kako to izgleda u praksi – čitajte u nastavku…
Kako sam svako malo u šumi, krstareći Babinom gorom uzduž i poprijeko, znam za gotovo sve izvore vode. Jer nema ničeg ljepšeg od srkanja hladne izvorske vode, krijepeći umorno i žedno tijelo. Ne smeta trunje, poneki sitni list ili žabica koja uplašeno bježi, misleći da sam Talijan ili Francuz… Potok sam upoznao bolje nego ‘Kusto’ oceane, a široke pritoke potoka preskakao sam na užim mjestima bezbroj puta. Negdje sredinom lipnja vodostaj je počeo padati. Već za dva tjedna potok se polako pretvarao u skup nepovezanih lokvi. Pritoci su se također pretvorili u uskotračne vodotoke, da bi početkom srpnja potpuno presušili. Potok je bio sve više tek usjek uz šumu, idealan za vojni rov, dok su preostale ribe, koje nisu na vrijeme pobjegle u Kupu, bile lak plijen svima. I rodama i klipanima, koji su ih brali u kante kao jabuke! Obišao sam većinu znanih mi izvora, a vode se napio nisam…
Do kraja srpnja palo je nešto kiše, ali to je nestalo kroz pukotine u utrobu zemlje, ne zadržavajući se na površini ni sekundu! Kolovoz je zapržio još jačom snagom. Temperature se bile bliže 40, nego 30 stupnjeva. U selu su davno presušile kišnice, a i svi još živući bunari ili šternje bili su tužno prazni. Spuštaš kantu na štriku, a ona, umjesto da napravi onaj karakteristični ‘pljas’ u vodu, tupo udari o suho dno! U šetnje sam morao nositi vodu u bočici, jer je oko Gospe i zadnji krhki izvor podno ‘budućeg Centra za rastjeravanje preostalog stanovništva’ posustao i otkazao radnju.
Jučer sam odlučio provjeriti kako stoje stvari na samom izvoru potoka ili, kako ga neki i nazivaju, rječice ‘Trebinja’. Taj vodotok izvire na kraju Babine gore pa, dok je bilo vode, zaokružio oko naših mjesta pa preko Poligona Cerovac i Lemić Brda – u Kupu. Ima jedno dva sata hoda cestom, a ja sam iz poštovanja hodao po praznom dnu. Tužno i jadno izgleda korjenje drveća, prašno i blatno. Pružilo se korjenje u potrazi za vodom i vlagom, ali jao! Preostale žabice i gušteri dezorjentirano lutaju, a bjelouške bezbrižno krstare po dnu, vjerojatno tražeći hranu. Bože, kad bi ta zemlja, koju sad umjesto vode miluje sunce, mogla reći kako se sad osjeća?! Cijeli ‘život’ si u vodi, a sad odjednom prži te nemilosrdno sunce, a nikakav zaštini faktor, osim malo hlada johe i hrasta, koji i sami love rijetke kapljice rose… Šok i nevjerica…
Hodam poput biblijskih mudraca po suhom dnu potoka i osjećam se zbunjeno i vrlo neobično. Eto, sad sam kao Mojsije kad je razmaknuo Crveno more. Nit’ je on to mogao bez Božje volje i snage, nit’ bi ja mogao gaziti dnom potoka da Onaj gore nije zavrnuo slavinu pa ne da vode žednoj zemlji, ljudima i životinjama. Ah, da – otkud sav taj životinjski svijet nastanjen u šumi nabavlja potrebne količine vode za piće? Izvori presušiše, vodovod nemaju, a kod lovačke kuće pipu na cisterni ne znaju odvrnuti… Pa nisu deve da imaju zalihe u grbi za pola godine?! Lud, zbunjen, ne baš normalan, tumaram suhim dnom, ne nailazeći niti na mlakicu zamazane vode.
Kad sam već pomislio da se taj ‘izvor’ nekom neobičnom akcijom odmiče od mene – eto me! Ispod stabala bukava, u grobnoj tišini, stoji duboka jama. Suha i tužna. Prazna i jalova. Iz ovoga mjesta tisućama godina izviralo je najmanje 100 litara vode u sekundi, a sad ni kap! Šumi samo lišće na omari ljeta Gospodnjeg 2012. Napustio sam to mjesto žedan i razočaran poput srnjaka koji je hitao na pojilo, a tamo – redukcija. Nema vode, traži drugdje i dalje. A gdje? Vidiš što ti je prolaznost pjesama pa i onih dječjih: ‘Zeko i potočić’, na primjer. U toj se pjesmici mali zeko čudi gdje je nestao potok oko kojeg je on preko dana veselo skakutao, a sad je to samo bijela hladna površina. Potok se zaledio, zbunio zeku, a dječica veselo plješću ručicama uz taj napjev. Eto ti ga sad – potoka nema, a ni leda nigdje. Samo dosadne muhe i mušice. Kući sam cestom, da me srce (i noge) manje bole. Bio jednom jedan potok… Tako ću pričati unucima, ako ih doživim…
Proglasiti elementarnu nepogodu – ne bi bila nikakva pomoć ni korist. Po svotama za odštetu, ta gesta ima status ‘svete vodice’ – nit’ šteti nit’ pomaže. Uostalom, kad malo bolje razmislim, sve te vladajuće garniture, od kralja Mutislava do ‘skladatelja’, uz rijetke iznimke, bile su elementarna nepogoda za živalj u ovoj dolini suza, koja samo što nije presušila. Forsirao bih dalje, al’ ponestalo mi vode za to. Uostalom, ni najstariji stanovnici ne pamte da…