“Živi sam svjedok nestajanja riba iz naših rijeka. Uklije na Kupi i Korani mog djetinjstva postale su rijetke, baš kao i balavci. Ribolov je meditacija, zen”

Živi je svjedok nestajanja riba iz naših rijeka, zaljubljenik u ribolov na Kupi i Korani, čovjek koji je u lov na šarane otišao čak do Maroka, a onda shvatio da je doma najbolje, Krešimir Kuri prava je enciklopedija znanja, ali i povijesti karlovačkih rijeka i riba. 

Odrastao je na Gazi, 300 metara od Kupe i isto toliko od Korane, dvije rijeke koje su tada bile pune riba, prošao je “inicijacije” i “preživio” guranje prsta u usta klenu, prvu ribu ulovio je s četiri godine i teški je nostalgičar za tim vremenima.

-Rijeke su tada bile pune riba, mi smo biciklima išli na ekspedicije u ribolov na Kupi i Koranu, a ključno pitanje za nas klince bilo je: Bojiš li se? Morali smo gurnuti prst u usta klenu koji bi ga tada prignječio i raskrvario, a i sam sam to prošao dok se cijela ekipa smijala, prisjeća se Krešimir svog djetinjstva. Najmlađi iz ulice na ispustu klaonice hvatali su u to doba zgrušanu krv na koju su ribe “grizle” kao lude, no posebni trenuci vežu ga za kampiranje na Ušću. U jednom šatoru njih desetorica, jeli su što su imali ili ulovili, uživali u zalascima sunca, a to su slike kojih se i danas sjeća.

Odrastanje na Gazi značilo je dodir s prirodom, lovilo se uklije na kruh, a ljubav prema ribama dovela ga je na posao snova, u Aquatiku

Na Konjičkom na Korani uhvatio je svoju prvu ribu, okana, sjeća se Krešo. Zabacio je iz ruke udicu na plovak s glistom, gladni grgeč je došao, pokupio glistu i postao Krešin prvi ulov.

– Vikao sam od sreće pola sata, molio mamu doma da mi ga ispeče. Bila su to vremena kad je grgeča bilo na stotine  i dok iznad ušća na Korani nije bila brana. Lovili smo uklije na kruh i na skakavce  na bambuse na Koševima, a nikad nisam mogao ni pomisliti da će uklije na Kupi i Korani postati rijetke ribe.

Godine su prolazile, Krešo je ljubio ribe i rijeke, postao veterinar, a otvaranjem Slatkovodnog akvarija Aquatike u Karlovcu sve je sjelo na svoje.  -Nema ljepšeg nego kad radiš posao koji voliš.

U Aquatici je Krešo viši stručni suradnik za stručne i tehničke poslove, što zapravo znači da su ribe i akvariji njegov posao. Ništa mu ne pada teško: Nabavlja zdrave ribe ili kupovinom ili ribolovom po cijeloj Hrvatskoj, vodi brigu o čistoj vodi, kvalitetnoj prehrani za svaku ribu, ovisno o veličini usta,biologiji  i hranidbenim navikama. Koliko je važno da se ribe ispravno hrane, toliko je bitno i da se voda u akvariju kontrolira i da je higijena na razini. Voda u kojoj ribe žive i plivaju kontrolira se na šest različitih parametara, a u laboratoriju Aquatike prepunom pumpi i tehnologije stvaraju se uvjeti za riblji život najsličniji onom iz njihovih prirodnih staništa.

Manje je poznato da ribe mogu oboljeti od bolesti poput ljudi i domaćih životinja. Mogu tako imati tumore, a Krešo je jednog takvog uočio kod ribe u akvariju i odnio je na fakultet. Bio je to povod da krene na doktorat vezan uz istraživanje tumora u slatkovodnih riba.

Riba “kuži” tko je hrani, a šarani su Krešine najdraže ribe: Izuzetno vide i dostojni su protivnici

U Aquatici živi i Krešin mezimac, šaran Bela, a reklo bi se, poznaju se po “koraku”. Naime, ribe prepoznaju siluete i znaju tko ih hrani, te detektiraju dolazak te osobe. Tu se osobito ističu šarani zbog čega ih Krešo najviše i voli. Slaba su mu točka, a dugogodišnjim proučavanjem ove vrste riba, shvatio je kako imaju izuzetnu memoriju. – Šarani mogu dobro pamtiti situacije iz života i u budućnosti ih koristiti da izbjegnu opasnosti i prežive. Baci li se šaka kukuruza na dno rijeke i stavi nekoliko zrna na udicu pa zabaci na isto mjesto, šaran koji je imao iskustva s ljudima jer je bio lovljen, pojest će samo slobodne mamce, a udicu sa zrnima usisati i izbaciti jer ustima može procijeniti da je zrno sigurno, a udica opasna, opisuje Krešo.

Uz to, šarani imaju izuzetan vid, oko im je u nekim segmentima složenije od ljudskog, vide stvari ljudskom oku nevidljive. Kod njih su dva oka orijentirana u različitim smjerovima i imaju tri polja vida. Ono ispred sebe koriste za potragu za hranom, drugo pokriva cijelu okolinu, a treće polje je “površinski prozor”. Zahvaljujući lomu zraka svjetlosti vidi sve iznad vode, a vide i sve boje kao i čovjek. Uz to, vide i dio prikaza sunčevih zraka iz UV i infracrvenog spektra.  Ali u nadmudrivanju s čovjekom šaranima gotovo da nema ravnih jer su dostojni protivnici, kaže Krešo. Takvi su dok ih ne “obuzme” ljubav jer se šarani u mrijestu “pogube” i Amorova strelica za njih može postati pogubna.

Najviše riba je u Kupi, pa Korani i Mrežnici, najmanje u Dobri

Krešimir Kuri šarane je lovio na sve četiri karlovačke rijeke, a jednom se zbog njih uputio čak i u Maroko. Taj ga je put koštao problema i stresa, a ispostavilo se da su marokanski šarani otišli na mrijest na druga područja. Dok je on tražio šarane po Africi, na Šumbaru je ulovljen rekordni.

– Kad sam se vratio i izašao iz aviona, poljubio sam zemlju i odlučio da više neću odlaziti tako daleko kad mi na 50 metara od kuće teče Kupa, a tu su Korana, Mrežnica, Dobra, Šumbar…Bilo je to traženje kruha nad pogačom, mudro zaključuje Krešo.

Danas je teški ribolovni lokal-patriot, a iz dana u dan sve veći ljubitelj prirode. – Ribolov je zen, meditacija, odmor, ne brinu te svakodnevnih problemi, čovjek se polako vraća svojim instinktima lovca. Sve divlje životinje još uvijek žive po instinktu, ali su ga ljudi s razvojem civilizacije izgubili. Ribolov je moderna terapija protiv stresa.

U Hrvatskoj živi 140 vrsta slatkovodnih riba. Kupa je nekad bila puna balavaca, danas ga ne možeš sresti

Ona za čime Krešo žali su prošla vremena, ali i podatak da je danas sve manje riba. U Hrvatskoj danas živi oko 140 različitih vrsta slatkovodnih riba, od čega je čak 50 endemskih, dok ostale europske zemlje imaju bitno niži broj vrsta riba. No i u Hrvatskoj su ribe u opasnosti.

– Živi sam svjedok nestajanja nekih vrsta slatkovodnih riba iz naših rijeka, ali i drastičnog smanjenja broja. Kupa je nekad bila puna balavaca, ribe koju se danas uopće više ne može susresti. Glavni je razlog čovjek, a prije zagađenje, potom nedostatak hrane, konkurencija drugih riba, ali i neočekivane promjene vodostaja zbog izgradnje hidroelektrana.

Jedna od danas najugroženijih slatkovodnih riba Europe je svjetlica, kaže Krešimir Kuri. Živi jedino u Zelenom jezeru kod Ogulina i ne želi ni razmišljati što bi se dogodilo da se jezero zagadi jer bi mogle zauvijek nestati. -Nekad je i u Karlovcu bilo puno više riba jer su otpadne vode kanalizacije, klaonice i raznih industrija odlazile u Kupu i  bile izvor hrane. Ispod gradskog kanala i ispod ispusta klaonice moglo se cijele godine vidjeti tone raznih vrsta riba. Ipak, izgradnjom kolektora rijeke su postale čišće, ali i siromašnije ribom, kaže Kuri.