Životni put jednog (izgubljenog) metka
Ova je priča napisana prije dosta godina. Jedna strana moga sjećanja kaže da je to bilo 2001., a druga misli da je datum nastanka jesen 2000. Nebitno, uostalom. Bitno je to da je taj uradak bio prvi ozbiljniji prozni pokušaj, još tamo od zadnjeg napisanog pisma iz vojske. S tom sam se pripovijetkom javio na natječaj za kratku priču karlovačkog Književnog kluba. Sjeo za tipkovnicu, ispalio priču, poslao je i dobio usmene pohvale, uz opasku da ima početničkih nespretnosti, bez kojih bi uradak svakako zaslužio bar utješnu nagradu!
Bila je to moćna vitaminska injekcija i podstrek da i ostale ideje pretočim u priče, koje će kasnije aterirati na našu web stranicu. Međutim, taj tekst nisam ‘sejvao’, već samo isprintao i poslao. Cijelo desetljeće kopao sam po hrpama papira, ne bi li ga negdje pronašao, jer šteta da se ‘potepe’ samo tako. Nekoliko puta krenuo sam pisati priču ispočetka, onako po sjećanju, ali nije to – to. I onda se tekst pojavio gotovo niotkud – kako to već i biva s izgubljenim uratcima (vidi pod Severina – 11 minuta akcije…). Neki dragi ljudi našli su ‘metak’ među svojim odloženim papirima i poslali mi poštom na Radio… Hvala im, od srca.
Evo konačno reprinta te moje umotvorine iz ‘izloga broj jedan’:
Životni put jednoga metka
Moja životna priča slična je pričama mnogih mojih kolega. Potječem iz ugledne obitelji Metak, a znak raspoznavanja među nama sličnima je i dodatak u obliku broja 7,62. Svijet sam ugledao jednog kišnog poslijepodneva 1990. u Kragujevcu. Kasnije sam saznao da nas je na svijet toga dana došlo još nekoliko tisuća, ali život nas je bespovratno razdvojio pa, osim tridesetak rođaka koje su posložili zajedno u nešto što su zvali ‘šaržer’ ili okvir, ili tako nekako, nisam više sreo nikoga iz svoje generacije.
U tom okviru mi je bilo lijepo. Sve što mi je trebalo – imao sam. Dovoljno prostora, društvo, mir i sigurnu budućnost. Govorili su kako smo mi bojevi meci i, ukoliko se nešto bitno ne promijeni, doživjet ćemo duboku starost bez većih stresova i seljakanja. Ispočetka je tako i izgledalo. Dani su mirno tekli, a mi smo ležali u jednom velikom sanduku na suhom i toplom mjestu, kojeg su zvali – skladište. Dome, slatki dome… I nikom nije lepše neg’ je nam’ – fućkali smo i pjevušili pomalo. Iz skladišta su često izvlačili naše rođake – školsku municiju, koji su nam bili zavidni na našemu miru i dobrim izgledima u životu. Za razliku od nas, njihov život bio je kratak, stresan, s tim da ih se nitko nije bojao, niti ih odveć poštivao. Mi smo znali da je naša glava opasna i, ukoliko nas dobro naciljaju, možemo ubiti, raniti, zaplašiti… Ukratko, teško onome koga pogodimo. To saznanje činilo me posebno ponosnim i važnim, iako sam tada tek mogao pretpostavljati što to znači. Ipak, godilo je uhu slušati o sudbinama moje braće, koja su već putovala kroz cijev puške, koja je tek usputna stanica u našem životnom putu.
Naša idila nije trajala dugo. Na svoje prvo putovanje krenuli smo ne sluteći da nam je to ujedno i rastanak s lagodnim životom. Utovarili su nas u kamion koji je dugo vozio i, kad se konačno zaustavio, naš sanduk žurno su unijeli u nekakvu mračnu prostoriju punu drugih, sličnih zelenkastih sanduka s nekim kraticama, meni nepoznatim. Bile su to granate, trombloni, naša daljnja rodbina. Nije prošlo ni sat vremena, kad su u prostoriju ušli ljudi, koji su nimalo nježno zgrabili naš sanduk i trčeći ga odnijeli u nekakav rov, u kojem je bilo sve puno blata i vode. Bojao sam se da me vlaga ne učini bezopasnim i beskorisnim. Što bi drugi rekli da čuju da sam zakazao…
Međutim, moj strah je bio bezrazložan. Sve se dogodilo munjevito i brzo. Okvir u kojemu sam se nalazio, smješten negdje oko njegove sredine, dospio je u ruke jednoga vojnika koji nas je nekakvom trakom privezao uz još jedan pa zakvačio izvježbanim pokretom za svoju automatsku pušku. Nestrpljivo sam iščekivao i osluškivao što slijedi… Tišina. Tek disanje vojnika, koji nas je položio na vreću pijeska ispred sebe. Negdje u daljini čula se pucnjava, ali to se nas nije ticalo. A onda se sve preokrenulo… Blizu nas začuo se zaglušujući prasak, pa još jedan. Nebo su proparala neka čudna svjetla, vojnici povikaše i polijegaše u rovove. Čim je pucnjava prestala, čula se oštra zapovijed: Pali!!! Puška u kojoj smo se nalazili zapucala je najprije nekoliko puta kratko, pa onda još malo pojedinačnom paljbom i, kad sam pomislio da se sve to okončalo, osjetio sam da sam sve bliže cijevi kroz koju valja poći do cilja.
Upravo kad je došao red na mene, upavši u mračnu cijev – vojnik je zastao, zaustavio dah i promrmljao nešto kao ‘moj si, macane’. Opalio sam i jurnuo kroz cijev! Kakav doživljaj, koje uzbuđenje! Hura, uspio sam, pomislih dok sam letio zrakom. Bog zna gdje ću se zaustaviti… Osjetio sam udarac u nešto mekano. Začuo sam krik pa se zaustavio u nečemu tvrdom, što je pod mojim naletom puklo, ali me i zaustavilo. Let je bio gotov. Pao sam na zemlju, zajedno s tijelom u koje sam uletio. Pogledao sam oko sebe i zaključio kako sam jedini od svoje braće u novome okolišu. Svuda po meni tekla je nekakva crvena tekućina, a ja sam uživao, oslobođen od one dosadne košuljice i sam samcat uživao u toplom okolišu.
Prevario sam se misleći da ću tamo dugo ostati. Tijelo u kojem sam se udobno smjestio najprije su vukli kroz nekakvu šumu, dok je moj novi stanodavac cijelim putem glasno jaukao i rukom se držao za mjesto kroz koje sam ušao, zaklanjajući mi vidik i dovod zraka. Uz to, počela me smetati ta dosadna crvena tekućina, koja je neprestano odnekuda izvirala. Začuo se zvuk nekakve sirene, rotirala su jarka svjetla… Zajedno su nas ubacili u bijelo vozilo i odjurismo u noć, napuštajući svu tu buku, galamu i opću strku.
Čim smo stigli pred veliku zgradu, dograbiše nas snažne ruke, koje su nas položile na kolica pa na krevet. Moram priznati da mi je strašno godila sva ta gužva koju sam očito ja prouzročio… Moramo prvo izvaditi zrno – rekao je čovjek u bijelom mantilu i upalio jarko svjetlo. Nakon isprekidanih trzaja, tijelo se iznenada smirilo, a za mene su počele najteže muke i trenuci neizvjesnosti. Brzo je sve oko mene postalo čisto, krvi je nestalo, pojavila se mekana gaza, a rupa kroz koju sam gledao bila je sve veća. Sad sam jasno čuo kako onaj u bijelom govori: Srećom, ništa vitalno nije povrijeđeno! Izvući će se mali, naigrat će se on još nogometa! Tako znači, pomislim. Nisam baš odaslan precizno. Istovremeno, glavom mi proleti strašna misao: što će taj čovjek misliti o meni?! Kako će postupati sa mnom? Ako nisam ubio ja njega, hoće li on mene uništiti, baciti me u smeće ili tko zna na koji način vratiti mi milo za drago…
Moje more i strahovanja potrajale su dosta dugo. Najprije sam završio u jednoj bijeloj limenoj posudi, u kojoj su me oprali, obrisali i donijeli u ruke čovjeka kojega sam ranio. Potpuno paraliziran od straha, stajao sam između njegova palca i kažiprsta, dok me sa zanimanjem promatrao i polako okretao. Podigao me do usta i – nježno poljubio! Bože, je li to Judin poljubac ili…? Gotov sam, pomislih. On me samo čvrsto stisnuo i nakon nekog vremena stavio na ormarić do sebe. Tako dakle, prvo će me svima pokazivati, a tek onda dokrajčiti – slutio sam.
Crne slutnje mog izvjesnog kraja brzo se ostvariše. Zajedno smo izašli iz bolnice pa krenuli u grad. Pretpostavljao sam na moje posljednje putovanje. Donio me u nekakvu radionicu punu alata, pozdravio se s čovjekom u plavom kombinezonu, koji je kazao: A to je taj tvoj novi prijatelj! Daj da ga sredim kako valja… Mirno sam saslušao ovu presudu. Uostalom, drugo nisam ni zaslužio. Učvrstio me nakakvim kliještima, a meni je kroz mozak proletio cijeli moj kratki život – od tvornice do ove rupe u kojoj će me vjerojatno mlatnuti nečim po glavi, a nakon toga rastopiti ili uništiti već nekako… Bol koju sam osjetio bila je gotovo neizdrživa! Bušili su me nečim što je teško prolazilo kroz moj donji dio. Komadići metala letjeli su naokolo i kad je konačno kroz mene izbilo to oštro svrdlo, moje muke bile su okončane. Ono što je uslijedilo, ostat će mi urezano cijeli život u pamćenju. Čovjek kojega sam ranio izvadio je zlatni lančić, progurao ga kroz moju svježe probijenu rupu i ponosno ga položio oko vrata! Podigao me na dlanu i rekao: Evo, prijatelju, sad si moj. Dijelit ćeš samnom i dobro i zlo!
Od tada smo najbolji prijatelji. Meni je dobro, ne smeta mi ništa. Ponekad me malo zasmetaju i muče znoj i prljavština, ali sve u svemu i dobro sam prošao. Tek ponekad sjetim se ostale svoje braće, metaka. Nitko mi se nikad od njih nije javio…