Zvuk slobode
Može li zvuk imati miris ?
Može, ali samo u rijetkim trenucima i traje vrlo kratko, u ovom slučaju – jednu minutu. Samo 60 sekundi, da ne preračunavam u stotinke i tisućinke, jer ne radi se o sportu.
Osim prilikom vježbi u sklopu akcija NNNI, taj zvuk smo čuli samo na televiziji, a prvi put za pravo predvečer 21.rujna 1991. kad je za Karlovac oglašena opća opasnost.
Brujanje tenkova iz Logorišta i Kamenskog, događaj na mostu, razbijeno predvorje i banket sala Hotela Korana, prve neobične rupe na asfaltu, prve žrtve, ranjenici u bolnici.
Taj zvuk sirene zloslutno je odzvanjao i mirisao na zlo, na patnju, na nevolju, na smrt. Kad je pred jutro oglašen prestanak opće opasnosti, znali smo da je to kao odjavna špica tek prve epizode u seriji koja se nije odvijala na ekranima, nego u stvarnosti. U realnom vremenu. Sa svima nama kao glumcima koji žele preživjeti i doživjeti sretan kraj i stvarnu odjavnu špicu ove epopeje…
Od prve sirene, do one posljednje koja je označila stvaran prestanak stvarne opće ratne opasnosti za Karlovac i ovaj dio našeg svemira trebalo je proći 1416 dana, tek nešto manje od 4 godine prijetnji, strepnje, nade…
Tog 7. kolovoza 1995. u 19 h prolomio se gradom na Kupi, Korani, Mrežnici i Dobri taj tako dugo iščekivani zvuk – prestanak opće opasnosti koja je po posljednji put oglašena u 5 sati ujutro 4. kolovoza, čemu smo se svi potajno nadali još nesvjesni kako posebnih i posljednjih nekoliko dana živimos željom da ih preživimo !
Kao i iza stvarne oluje koja donosi grmljavinu, sijevanje , gromove i želju da sve što brže prođe, tako je i naša Oluja koja je počela ranim jutrom 4. kolovoza to predvečerje donijela svež zrak , puno kisika, adrenalina i miris slobode!
To je bio zvuk koji je baš tako neodoljivo mirisao- na slobodu. Slatku i usudimo se vjerovati – vječnu!
Mnogi koji su taj dan i slobodnu cestu prema jedinom mjestu na svijetu kojer se zove dom čekali svih tih 1400 i nešto dana, taj su zvuk doživjeli kao najljepši poklon nakon svih patnji i neizvjesnosti. Put preko Turnja, Kamenskog, Mekušja više nije bio zakrčen tenkovskim niti ikakvim preprekama, jer je čizma hrvatskog vojnika gotovo lebdjeći pola metra iznad zemlje utrla put povratka na svoje!
Karlovačka mladost pohrlila je na Korzo i spontano veselje nastavilo se dugo u noć. Kroz otvorene prozore obližnjeg HRK svirali su hitovi koji su godinama mirisali na opasnost, a sad zazvučali još bolje i domoljubnije, jer nisu bili kulisa za opasnost, već za slobodu i sreću !
Baklje slobode tada upaljene ostavština su generacija koje su se borile i izborile, uz mnogo patnje i krvi za mir koji baštine neki novi klinci, nova djeca koja će je predati svojoj djeci.