Radio Mrežnici obratila se Dragica Milković. “Do nas nitko ne može, pa čak ni hitna ili poštar. Stariji stanovnici pješice četiri kilometara ne mogu, a mi koji idemo biciklima sramimo se koliko smo nakon te vožnje blatnjavi”, kazala nam pozivajući nadležne da barem pijeskom koji je već dovezen, nasipaju njihovu nazovi cestu.
– Do Perjasice ima asfalt, do bivše škole i dućana koji sada radi tamo. Od Perjasice do nas je četiri kilometara nenasute ceste. O nama se vodi računa samo kad su izbori – bla, bla, bla bit će sve – a kad prođu izbori mi opet ostanemo u ovim rupama i u ovome blatu tako da ne možeš proći ni pješke – kazala je Dragica.
Perjasica je mjestašce u općini Barilović i od Karlovca je udaljena 30-tak kilometara. A za ovaj zaseok, udaljen četiri kilometra od Perjasice i u kojem žive malobrojni starci, nema ni putokaza. Hitna pomoć, koju prilično često zovu, uglavnom luta kada se zaputi prema njima.
– Sad se neki dan jedan čovjek razboli i oni ne znaju kuda će doći. Organizirali smo prijevoz i otišli po njega i na cesti ga je, u tuđem dvorištu u autu, liječnik pregledao jer ne zna doći do nas ovdje – kaže Dragica.
A i poštar u ovo vrijeme do njih uglavnom ne može stići.
– Poštar nam neće dođći od kuće do kuće iako je dužan nositi ovim jadnim ljudima penzije. On to ostavi u dućanu, i sad bi na primjer žena od 83. godine trebala četiri kilometara pješice do dućana po svoju socijalu od 400 kuna. Poštar ne može proći motorom do ovdje, dođe sav mokar od blata. Pa, nam je i rekao da ako i “sutra bude ovako ja ne mogu ni doći, dođite u dućan pa uzmite svoje novce!” – govori Dragica.
Nekad je autobus u Perjasicu stizao četiri puta tjedno, danas samo dva put, ponedjeljkom i petkom. Mladih je malo, tek jedna djevojčica koja bi uskoro trebala u školu. Dragica se pita kako.
– Jedno dijete ima u Perjasici, 500 metara je od asfalta, curica jedna koja će na jesen krenuti u školu. To je jedno dite, kako će ono ići u školu, ja ne znam, ali mislim da će se njena obitelj morati iseliti odatle jer kako će ići, kad autobus ima samo dva puta u tjednu – kazala nam je Dragica.
Sve što traže je malo dostojanstva. Biti ovako zaboravljen, zastrašujuće je.
– Da nam bar poprave cestu da možemo kao ljudi ići, a ne da moramo nositi mokru krpu da kad dođemo do asfalta brišemo hlače i cipele. Mi smo isto ljudi, nismo životinje. Voljela bih da netko dođe pogledati kako ova sirotinja ovdje živi. Cijeli su se život mučili i krvavo stekli 600 kuna penzije, da bi po nju sad morali ići po nju pješice po ovakvoj cesti – rekla je Dragica.