Nekadašnji šef policije na portalu Svijet sigurnosti kao jedan od aktivnih sudionika i svjedoka ratnih godina, ali i same akcije "Oluja" ukazuje na propust serijala koji nigdje, u 200 minuta emisija, ne navodi karlovačko bojište.Stoga, kako kaže, istine i objektivnosti radi, sam reagira i to zbog budućih generacija.
Derk tako piše:
"Sasvim sigurno je da ni jedan pripadnik postrojbi HV-a ZP Karlovac od domaćih – 110., 137., 143. i 14. domobranske pukovnije, pripadnika specijalne jedinice Grom i redovnih postrojbi PU Karlovačke zatim prve brigade Tigrova kao ni drugih ne manje važnih brigada Zbornog područja Zagreb koje su tijekom operacije Oluje izvršavale svoje borbene aktivnosti na južnom bojištu bivšeg UNPA-područja sektora Sjever nije previše oduševljen prikazanim u serijalu Godina Oluje. Naime, činjenica da se taj dio važnog bojišta gotovo nije našao ni u jednoj od četiri emisije ovog serijala nešto je što iziskuje reakciju. To naprosto radi objektivne istine i onog što ostaje za buduće generacije.
-Sam grad Karlovac od svog nastanka u 16. stoljeću vojna je utvrda i sve do novijeg doba imao je u tom geostrateškom smislu važnu ulogu. Činjenica da je čitavo vrijeme rata crta razdvajanja prolazila kroz gradsko naselje Turanj što je jedna od specifičnosti u ratovanju na čitavoj liniji bojišnice tijekom Domovinskog rata, do činjenice da je 52 posto teritorija Karlovačke županije bilo okupirano te razumijevanja da je na tom prostoru dubina našeg slobodnog teritorija između linije fronte i crte razdvajanja i s druge strane granice sa Slovenijom bila svega 16 kilometara. Je li se redatelj ili njegovi asistenti pitao što bi u vojnom smislu značilo eventualno presijecanje tog uskog prostora i odvajanje sjevera od juga Hrvatske? Kako bi to utjecalo na daljnji ishod rata na južnom bojištu? Tzv. vojska „RSK“ u ovom području je držala znatne oklopno mehanizirane snage u pozicije aktivne obrane spremne za napad, što je u nekoliko pokušaja tijekom rata u teškim borbama uspjelo biti osujećeno. Nije li to nešto što je zaslužilo nekoliko tv sekundi jer radi se o gradu s više od 50 tisuća stanovnika i na desetke tisuća izbjeglica u njemu, te tisućama granata koje su dnevno po njemu padale izazivajući golema materijalne i ljudske žrtve.
Sve kritike na serijal, bile pozitivne ili negativne, upućuju da je redatelj serije Amerikanac Jack Barich inače hrvatskih korijena nedvojbeno dobar poznavatelj teme i vojno redarstvene operacije Oluja. Pa ipak kako objasniti i moguću grešku koja se potkrala kada je ovaj dio bojišta u pitanju? Često je Karlovac i šire područje tijekom rata bez pravog razloga i pogrešnim interpretiranjem stvarnog stanja dijelom i „političkim lutanjem“ nazivan „gradom slučajem“. Ne želeći ulaziti u vojne, političke i diplomatske aspekte operacije Oluja, te pokušaj njihovog prenošenja u serijal Godina Oluje, autor ovog komentara kao aktivni sudionik zbivanja smatra da je zaobilaženje i ignoriranje prikazivanja i ukupnog značaja karlovačkog bojišta unutar 200 minuta, koliko je serijal trajao, naprosto činjenično, faktografski i vojno strateški gledano, parcijalan prikaz pravog stanja stvari. Naprosto to je i, vjerujem nenamjerno, zatomljivanje nekih važnih događaja koji konačno nadilaze samo stanje na tom dijelu bojišta.
Barem su tri događaja koji su u tom smislu obilježili Oluju i trebali su zbog svog općeg i globalnog značaja naći prostor i mjesto u dokumentarcu.
Nakon četverodnevnih teških borbi s neprijateljem koji je na ovom dijelu ratišta bio izuzetno motiviran vjerojatno i s najboljom zapovjednom strukturom, 7. kolovoza, oko podneva probijen je konačno neprijateljski mostobran u karlovačkom gradskom naselju Turanj kada i prestaje kontinuirano djelovanje neprijateljske artiljerije po gradu Karlovcu. O snazi otpora i potrebi da drže mostobran te time omoguće izvlačenje svoje vojske i civila govori i činjenica kako ni djelovanje naše avijacije i topništva nije uspjelo slomiti snažan otpor neprijatelja koji su pružali upravo držeći dobro utvrđene položaje na južnoj dijelu obale rijeke Korane u području Turnja, Sajevca itd,. Treba reći u općem kontekstu i da je Knin već dva dana bio slobodan, da su u međuvremenu oslobođeni Plaški i Slunj te Petrinja sa sjeverne strane bojišta, a da je grad Karlovac bio pod stalnom uzbunom i udarom neprijateljske artiljerije. Sasvim sigurno da je Knin kao utvrda političke i vojne moći tzv. RSK te njegovo oslobađanje imao uz strateško i veliko simboličko ali i psihološko značenje za naše vojnike i građane. Ipak ta činjenica ne bi smjela osporiti poziciju ostalih dijelova ratišta i doprinosa postrojbi HV-a i policije koje su izvodile borbene operacije sve do 8. kolovoza pa i kasnije. Zar doista ne zaslužuje pozornost da je na prostoru južno od Krnjaka u popodnevnim satima 7. kolovoza zaustavljena i stavljena u okruženje i treća vojna formacija koja se pojavila u Oluji, snage jedne oklopno mehanizirane brigade vojske tzv. Autonomne oblasti Zapadna Bosna pod vodstvom Fikreta Abdića. Uz ovu brigadu u zbjegu iz prostora Velike Kladuše pomiješano je bilo više od desetak tisuća civila žena, staraca i djece koji su bježali ispred snaga 5. Korpusa Armije BiH i spas pronašli na teritoriju Hrvatske.
Ovdje se radi što je nadolazeće vrijeme i pokazalo o prvorazrednoj i političkoj a nadasve humanitarnoj krizi i akciji koja je uz velike napore hrvatske i međunarodne zajednice uspješno u nastavku riješena. Tog dana u večernjim satima od strane snaga hrvatske policije zarobljen je i predsjednik predsjedništva tzv AOZB Fikret Abdić i kompletno predsjedništvo te tzv. AOZB. Moglo se osim ove činjenice u dokumentarcu naći mjesta za danas teško bolesnog generala HV-a Miljenka Crnjca u VRO Oluja zapovjednika Zbornog područja Karlovac.
Na Karlovačkom bojištu i bivšem UNPA sektoru Sjever cijelo vrijeme rata odvijala se, i više nego na drugim dijelovima ratišta, živa vojna, diplomatska i obavještajna aktivnost. Pod pokroviteljstvom snaga UN-a u sektoru Sjever od 1993. godine odrađivani su važni pregovori između našeg izaslanstva koje su vodili general Miljavac, te tadašnji načelnik PU karlovačke Dubravko Derk, upravo s zapovjednikom 21. kordunaškog korpusa pukovnikom Čedomirom Bulatom te njegovim suradnicima pukovnikom Lazarevićem (Haškim svjedokom) te Tošom Pajićem Ministrom unutarnjih poslova u vladi tzv RSK. Do danas nitko nije zatražio odgovor na pitanje kako to da je pukovnik Čedo Bulat 8. kolovoza, 1995. priznao vojni poraz i pobjedu vojnih snaga HV-a nad tzv. vojskom tzv. RSK. Nedvojbeno je pukovnik Bulat shvaćao da je u okruženju i nadohvat topništva HV-a te da bi svaki novi vojni manevar i pregrupiranje snaga značio pogibelj za desetke tisuća civila koji su bili u zbjegu pomiješani s dijelovima njegove vojske. Osobno vjerujem da se Bulat puno lakše odlučio na taj za vojnika najteži čin priznavanja poraza znajući i imajući povjerenja u časnike za vezu HV-a Zbornog područja Karlovac koji su radili na njegovoj predaji kao i Bulatovo, ma koliko to ironično zvučalo, povjerenje u najviše časnike i postrojbe HV-a da prilikom predaje i povlačenja (osim sporadičnih incidenata) neće biti ikakve odmazde. Konačno tako je i bilo i to je nešto što zaslužuje da bude posebno istaknuto. Stanje na ovom bojištu pokazuje da je Oluja generalno bila pomno planirana i vođena operacija, kao i da su naše vojno redarstvene snage ispred sebe imale ozbiljnog i dobro organiziranog neprijatelja. Sve drugo vodilo bi podcjenjivanju neprijateljskog vojnika i njihove zapovjedne strukture što nikako nije točno, i zapravo bi umanjivalo sam uspjeh akcije Oluja, te žrtvu poginulih i stradalih hrvatskih branitelja, piše bivši šef karlovačke policije Dubravko Derk.