Uškopljen bez anestezije
Gledam svečanu akademiju iz Zagreba kojom se obilježava Dan OS, HKoV i Dan hrvatskih branitelja. Ove godine svi koji trebaju biti bili su u prvim su redovima, prigodne su govore izrekli, čak su mi predsjednik i premijer djelovali opušteno i nimalo ratoborno.
Nemam pojma tko je moderirao ili po domaći – vodio svečanost, jer mene je moj vremenski stroj katapultirao u 2009. i 2010.kad se ta svečanost odvijala u Domu OS ¨Zrinski¨ u Karlovcu, a ja sam imao čast biti voditelj programa.
Vjerojatno ste sad pomislili kako ću se hvaliti time što su baš mene odabrali i pisati kako mi je bilo čast i zadovoljstvo stati pred sve najbitnije face u državi i voditi skup koji je sve samo ne jednostavan posao…
Čast mi je bila, svakako, a sve ostalo i dan danas mi podiže kiselinu u probavnom traktu…
Zašto, pobogu ?
Krenimo od ¨ castinga¨.
Kosio trimerom travu po vinogradu, a mobitel koji je čekao u hladovini , kad sam i ja tamo sjeo pokazivao da imam desetak propuštenih poziva, a zadnjih nekoliko od tadašnjeg ministra obrane, našeg Branka Vukelića.
Reci ministre, gdje gori?- huknem u mobitel, istovremeno tjerajući dosadnu muhu, koja me zajebavala i pikala po oznojenim leđima.
Pa gdje si ti? Zovemo te cijelo popodne, moji iz ministarstva i ja…Trebamo te idući tjedan !
Kosim vinograd, kaj je nekakva mobilizacija, ili?
Ne zajebavaj, nego ,kad završiš navrati u Kristinu, bit ću tamo oko 8…
Kad ministar zamoli, nema eskivaže. Završio košnju, pod tuš, pa u Cerovac.
Uglavnom, trebaju voditelja, muškarca, jer nekoliko posljednjih proslava vodile su žene i nisu se baš proslavile, kazuje Branko, dobro je da si branitelj dragovoljac, na glasu si kao profesionalac u svom poslu, ¨imaš kilometraže¨, a nemoj baš nabiti cijenu…
Kasnije sam se smijuljio na te uvjete, jer još je nedostajalo samo da su normirali : da nisam stariji od 50 godina, da sam visok bar 185 cm i da stanujem ne dalje od 5 kilometara od aktualnog ministra obrane… Dakle, savršena štela!?
Već prilikom prvog sastanka shvatio sam da sam najebo…
Žena u odori, mrka, spojenih obrva, naglaska tvrda pojašnjavala mi je protokol, a svaka druga bila joj je:
Ovoga se morate držati kao Svetog pisma! Nikakve upadice ili nekakve dosjetke!?
Upozorili su me da ste tome skloni, ali ovaj puta, zaboravite! Ovo je protokol i ta ko mora biti odrađeno..Je’l jasno?
Na vrhu mi je jezika bio ono : Razumem! Uz ono- razumeš ti moj k..rac!!
Tlaka i dril nastavili su se neposredno uoči, naravno i za vrijeme svečanosti.
U odijelu i kravati se uvijek loše osjećam, a kad ti važu svaku riječ i zarez, gadna gnjavaža. Srećom da mi crijeva dobro rade , pa me usred svega nije uhvatio proljev, jer su svi uvjeti za takvo što postojali…
Tako usredotočen i operiran od bilo kakvih primisli ili fusnota, uz note vojnog simfonijskog orkestra i pjevanje Klape sv.Juraj, priveli mi kraju službeni dio, pa nakon skidanja kravate što disati ne da- pravac k švedskom stolu!
Kad su se glavonje razišle, priđe mi Branko i onako dobrosusjedski upita:
E, šta si se ti tako ukočio…Nisi bio za prepoznat,,Mislim sve je bilo super..Al’ nisi to bio ti!?
Pitaj onu svoju brkatu…Ustrašila me i uškopila, da sam se već vidio kako me vojna policija odvodi s bine, ako ubacim kakvu svoju misao ili riječ…
A, daj…pa rekao sam im da ne stežu bez veze..da ti nisi od jučer!? Radit ćeš nam i iduće godine, neće te tako drilat..Evo, časna ministarska!– reče Branko i ode s čašom dobre žlahtine dalje..
Iduće godine, zaista- opet me zvali za isti posao.
Na sastanak došao jedan časnik i kolegica, a ona lanjska hitlerica više nije u njihovom odjelu, rekoše mi.
Ali, ništa se promijenilo nije. Opet ista stega, ista upozorenja i svaka druga rečenica glasila je: Prošle godine ste odlično vodili, tako mora biti i ove godine...
Nemoj me…grebat!?
Kad je sve završilo, a ja sam se opet osjećao kao da mi je netko na živo, bez anestezije škopio ono nešto u gaćama, pa sam prije domjenka odjurio u sanitarni čvor provjeriti jesu li mi jaja na mjestu…
Tada sam definitivno shvatio da nisam rođen za ozbiljne poslove…Tlaka je to, kume…
Uostalom i rođena mater mi je, kad sam znao zakukati da sam umoran , da me glasnice i kičma bole nakon turbo vikenda s tri fešte i dvije radijske šihte i da jedva čekam leći, znala reći- od čega si ti umoran? Jesi kopal? Jesi oral ili bacal celi dan u mješalicu?
Sviraš, pjevaš i zajebavaš ljude…I još ti i plate!?
A, mame su uvijek u pravu, zar ne?