‘Ostajem u Karlovcu još jednu godinu, nadam se da ćemo imati sezonu za pamćenje. Moram još raditi da bih dogurao do reprezentacije, moja zemlja je Mađarska, ali…’

Benedek Pintér srednji je vanjski Hrvatskog rukometnog kluba Karlovac i u prethodnoj sezoni bio je jedan od najzaslužnijih za povratak u najviši rang. Došao je prošlog rujna u redove Karlovca iz mađarskog prvoligaša NEKA-e, a igrao je godinama i u najjačem mađarskom klubu Veszpremu. Vrlo brzo postao je miljenik publike, bio je najbolji strijelac Prve hrvatske lige Jug, a nedvojbeno, iako službeno takve nagrade nema, i najbolji igrač lige. Postigao je čak 164 gola, podijelio brojne asistencije i iznudio brojna isključenja. Razgovarali smo s ‘Benijem’, koji trenutno odmara kod kuće u Mađarskoj te, između ostalog, dobili i odgovor na glavno pitanje – ostaje li u Karlovcu i iduće sezone.

‘Od atletike, plivanja, košarke i nogometa do prvih koraka u rukometu’

Kako si započeo svoj rukometni put, jesi li imao nekoga tko te uputio prema ovom sportu?

Krenuo sam igrati rukomet kada sam bio drugi razred, znači sa sedam godina. Prije rukometa probavao sam više sportova, atletiku, plivanje, također i malo košarku. I na početku sam bio golman jer, kad smo igrali nogomet, uvijek sam bio golman. Mislim da sam između vratnica izdržao jedno tri tjedna, jer bojao sam se lopte i nije mi se jednostavno sviđala pozicija.

Jesi li kao mali imao svog rukometnog idola?

Pa idol, rekao bih, definitivno Andy Schmid iz Rhein-Neckar Löwena, jer je bio razigravač, kao i ja sada. Naravno, jedan od idola sigurno mi je bio i Ivano Balić, ali za mene je Schmid bio broj jedan. Mislim da je tada osvojio tri-četiri puta nagradu MVP-a njemačke Bundeslige i osvojio Ligu prvaka.

Neki mađarski rukometaš?

Hm, Mađar, kao playmaker, ne mogu baš reći. Mislim, bilo je sjajnih igrača, naravno, napomenuo bi Mátéa Lékaia, koji je bio sjajan playmaker za Veszprém i Mađarsku, ali njegov stil igre je bio drugačiji od Schmidovog.

Dolaziš iz Mađarske, u Karlovac si došao iz NEKA-e, igrao si i za Veszprém, koji je bio tvoj karijerni put?

Započeo sam trenirati u klubu iz rodnog grada, koji se zove Szentgotthárd. Nije lako za izgovoriti, znam, ali da, počeo sam tamo i bio sam poprilično talentiran i, ako mogu tako reći, u prednosti nad ostalim suigračima. Zatim sam otišao na ljetni kamp u Alsóörs kod Balatona i nakon toga su me pozvali da igram za njih. Nisam oklijevao, imao sam samo 13 godina, nisam ni završio osnovnu školu. E onda prelazim u Veszprém, koji je blizu Alsóörsa, i kada pogledam unatrag na moje vrijeme u Veszprému, uvijek imam smiješak na licu. Tamo sam završio i srednju školu. Kao što sam i rekao, bio sam talentiran, ali tamo nisam nikad bio najbolji igrač, ali sam bio prvi srednji vanjski. Naša ekipa, to 2002/2003. godište, bilo je dvije-tri godine najjače u Europi. Kad smo bili kadeti, sjećam se, jedina ekipa koja je bila izazovna bila je Dugo Selo.

Sadašnji hrvatski reprezentativni vratar Kuzmanović igrao je za tu ekipu, ako se dobro sjećam?

Je, Kuzmanović je branio, a bio je i Mišković, koji je sada trener Gorice. Kad sam počeo igrati u Drugoj ligi za Veszprém, trener mi je bio Đani (Dinko Đanković op.a). Nakon par sezona dobio sam ponudu od mađarskih prvoligaša i osjećao sam da je vrijeme za iskorak u karijeri, te sam potpisao za ‘mali’ Veszprém (Veszprémi KKFT). Ali, nakon pete utakmice u novoj sezoni ozlijedio sam se i morao operirati rame. I onda, zbog ne igranja, ali i situacije u klubu, otišao sam, kako si i rekao, u NEKA-u.

‘Što god da se dogodi, prve sezone moramo ući u Premijer ligu’

Znao si trenera Dinka Đankovića prije nego što si došao ovdje, bio ti je trener u Veszprému. Jesi li odmah dobio poziv od njega kada je postao trener Karlovca?

Ono što ti mogu reći je da smo imali sjajnu povezanost u Veszprému. Radili smo zajedno godinu i pol, mislim. Jedno vrijeme nije bio siguran gdje će otići nakon Veszpréma i pitao me na kavi što mislim o Karlovcu, želim li igrati ‘vani’. Imao sam par ponuda iz Prve mađarske lige, ali Đanijeva ponuda je bila obećavajuća. I isto tako, za mene je najvažnije bilo da, nakon sezone u kojoj nisam igrao punih 60 minuta, vratim sigurnost u sebe i ponovno igram. Zato sam i rekao ‘da’ Đaniju kada mi je potvrdio da dolazi u Karlovac. Nedugo nakon toga rekao sam i ja ‘da’ Karlovcu. Nismo u planu imali da ostanem samo jednu godinu, pričali smo o najmanje dvije, ali što god da se dogodi, prve sezone moramo ući u Premijer ligu. I na kraju – uspjeli smo.

Prošla je cijela godina otkako si ovdje, jesi li se naviknuo na život u Karlovcu, kako si se prilagodio na novu sredinu, novu državu?

Za mene Karlovac je jedno odlično mjesto za živjeti. Kad pogledam grad, ima, ja mislim, sve šta treba za život. Nije ni velik niti mali grad. Ako mi treba nešto što samo Zagreb ima, tamo sam za manje od 45 minuta. To je super. I za mene je prilagodba bila vrlo lagana. Naravno, trebalo mi je vremena za prilagodbu, ali svaki suigrač i član Uprave pomagali su mi i bili vrlo dragi. Mislim da mi je više vremena trebalo da se prilagodim na ovaj način života, nazovimo ga ‘balkanskim’ načinom, kako ljudi tu žive i razmišljaju. Ali, za mene je uvijek najbitniji rukomet i kad razmišljam o tome kakav je grad, ako ima dobar rukomet, i ja se osjećam dobro dok igram, onda nema ni veze kakav je.

‘Kad su moji bake i djedovi došli u Karlovac na utakmicu, za mene je to bio jedan od najboljih dana u životu’

Spomenuo si da je Zagreb vrlo blizu, rodni grad je tri sata autom. Osim Karlovca i Zagreba, jesi li stigao istražiti Hrvatsku, pogledati razne ljepote koje nudi naša država?

Kad sam bio mali, iz Mađarske je bilo vrlo popularno ići na more u Hrvatsku. Išao sam jedno dva-tri puta, naravno, i ja. Pokušao sam istražiti neka mjesta, ali naš raspored je vrlo gust, imamo desetak treninga tjedno i utakmicu vikendom. Tako da je poprilično teško naći višak vremena za putovanje. Ali, ova sezona je bila dobra jer igrali smo utakmice uz more, tako da sam uspio malo uživati u tome. Također, Hrvatska ima par skrivenih dragulja, bio sam na Plitvicama, koje su isto blizu i bile su predivne. Sviđa mi se Istra, svake godine idem u Poreč, gdje sam trener u rukometnom kampu Luke Cindrića, i baš upravo za dva tjedna idem opet tamo. Kad je ljeto, naravno, volim provoditi vrijeme s obitelji i prijateljima, a većina su iz Mađarske, tako da je teško u isto vrijeme biti s njima i putovati po Hrvatskoj. Ali mislim da ću uspjeti i to nekako.

Živiš sada daleko od obitelji, nisu na 15 minuta autom, ali stalna su ti podrška. Vidio sam na društvenim mrežama kako te prijatelji i obitelj prate. Koliko ti znači njihova podrška?

Da. To je nešto neopisivo. Rekao sam ti, prva stvar u životu mi je rukomet, ali prva ‘prva stvar’ u mom životu je obitelj. Nakon toga možemo razgovarati o profesiji i hobijima. Imam veliku obitelj i vrlo sam sretan u životu što su mi bake i djedovi živi. Jednom su čak i oni bili u Karlovcu na utakmici i za mene to je jedna od najboljih utakmica, najboljih dana u životu, zbog njih. Ova podrška koju dobivam od obitelji je velik motiv, kao profesionalac moram u svakoj situaciji igrati, ali za mene je ovo ogroman plus. I stvarno mi je sjajno, kada igram sada u Karlovcu, koji je tri sata udaljen od kuće, moji roditelji su skoro uvijek ovdje. Nisam više dijete, ali oni i dalje to rade za mene, ali i za sebe, naravno. Ta podrška od obitelji, prijatelja, djevojke, to je nešto najbolje i stvarno sam počašćen i sretan što imam takvu ogromnu podršku.

Većina ljudi ne zna ovo o tebi, ali vidio sam kako ostaješ nakon treninga, čak i jedini, odraditi dodatne vježbe. Koliko ti je to bitno?

Evo, pričam sad za svaki sport. Kada ljudi upale TV i, na primjer, Bolt trči 100 metara i osvoji zlato na Olimpijskim igrama. OK, pobijedio je, ima taj uspjeh, dobije puno novca, ali ljudi ne znaju koliko on trenira za to. Jednako vrijedi i za mene i uvijek sam bio takav. Jako važno mi je to i trebalo bi biti za svakog igrača. Zato jer to rade za sebe, ne za nekog drugog. Te dodatne vježbe, kad nitko ne gleda, tih 30 minuta vježbi mobilnosti nakon treninga, 20 minuta ‘foam rollera’ prije, dodatan trening, mora se jednog dana isplatiti. To je neko moje gledanje na ‘biti profesionalac’, nije samo odigrati 60 minuta, to je ići na trening motiviran i discipliniran.

‘Ne bih uspio biti najbolji bez sjajne ekipe i fenomenalnih navijača koje imamo’

Idemo malo o rivalstvu s Dubovac-Gazom. Igrao si puno velikih utakmica, ali ovakve utakmice su posebne, pred punom dvoranom. Kako je igrati takve derbije?

Te utakmice protiv Dubovca sam očekivao cijelu sezonu i znao sam da će biti teške, ali nekako smo uspjeli pobijediti obje u ligi. Bila je i treća u Kupu, ali ta je bila malo kaotična. Takve utakmice su psihički i fizički jako teške, tako da sam vrlo sretan što smo pobijedili obje, zbog naših navijača. I jedna stvar koju sam naučio nakon godinu dana ovdje jest ta da su možda ‘na papiru’ ove ekipe razdvojene, kao i navijači, ali svi živimo u jednom gradu. Bio bi stvarno jedan veliki plus kada bi navijači Dubovca pogledali kako igramo u Premijer ligi i rekli ‘gle, idemo im pomoći’. Jer Dubovac ima stvarno neke lude navijače, koji cijelim svojim srcem navijaju za njih. Znam da su to dvije različite ekipe, ali nismo neprijatelji, samo smo rivali, tako da, evo, nadam se da ću sljedeće sezone vidjeti naše navijače kako navijaju za Dubovac i nadam se da će njihovi i za nas, da se grad ujedini.

Jesi li očekivao toliko puno ljudi na derbiju, lupanje bubnjeva, zavijanje sirena…?

Možda će ovo zvučati čudno, ali za mene to ne predstavlja nikakav pritisak. Dapače, daje mi dodatnu motivaciju kada čujem bubnjeve i deranje navijača. Nema veze navijaju li za ili protiv nas, ali drugačija je atmosfera, naravno, kada je na tribini 15 ljudi koji šute. Kad su tribine pune i kad su navijači ludi, pogotovo kada igramo u gostima, sigurno nije lagano igrati.

Malo o tvojoj fenomenalnoj sezoni… Bez ikakve dvojbe bio si najbolji igrač Prve hrvatske lige Jug, zabio si 164 gola i bio glavni kotačić u povratku Karlovca u Premijer ligu. Koliko ti znači to trenutno u karijeri?

Prvo, hvala ti na ovim riječima i što si mi rekao ovu statistiku. Stvarno, velika je čast imati ovakve brojke. Koji je bio neki moj najveći cilj? Pa osobno, a naravno i za ekipu, bilo je ući u Premijer ligu ponovno, tako da sam vrlo sretan što smo to uspjeli, ali, naravno, baš osobno sam sretan jer sam bio najbolji strijelac, a evo, i najbolji igrač lige. Ne bih uspio to bez sjajne ekipe koju imam, fenomenalnih navijača, punog povjerenja koje trener ima u mene, i naravno, bez svakodnevnog truda i rada na treninzima. Na kraju dana, ovi golovi su za mene samo statistika, najbitnije je to da smo uspjeli izboriti najviši rang. To mi je jedna velika motivacija i referenca na moj rad i jako sam motiviran za iduću sezonu.

‘Kad god bi otišao u klupsku teretanu, on je uvijek bio tamo… Nisam mogao vjerovati’

Sad kad si odigrao sezonu u Hrvatskoj, možeš li usporediti mađarski i hrvatski rukomet?

Morao bih igrati više utakmica protiv premijerligaša i boljih momčadi da dođem do nekakvog zaključka. Ali, mislim da, s nekog tehničkog aspekta, mađarski rukomet i liga su bolji, a i igrači kvalitetniji. Nešto što je 110% drugačije je fizički intenzitet, ova hrvatska liga je puno puno teža po tom pitanju. Nije brža pa, kada idem jedan na jedan, što je možda moj najjači dio igre, imam ovdje prednost. Također, nešto što mogu primijetiti je to da igrači i ekipe u Prvoj ligi Jug nisu toliko taktički pripremljeni u odnosu na najviši rang, i sto posto sam siguran da će tamo svi biti.

A niži rangovi, jesu li oni u Mađarskoj također bolji?

Ne bih rekao, druga liga u Mađarskoj i ova druga liga u Hrvatskoj su poprilično jednake. Razlika je u tome što je hrvatski rukomet fizički jači, a neke ekipe u Mađarskoj se više orijentiraju na taktiku. Također, u ovoj ligi, gdje smo do sada bili, bilo je tri ili četiri ekipe koje su bile sjajno pripremljene i te utakmice su bile vrlo teške za igrati. Ona glad u očima igrača za osvojiti lopte, utakmice, jedan na jedan situacije – ide Hrvatima. U nekim dijelovima Mađarske igrači jednostavno nisu toliko u utakmicama, ali, naravno, to ne vrijedi za sve.

Dijelio si svlačionicu s rukometnim velikanima poput Mahéa i Laugea. Tko je, po tvom mišljenju, najbolji igrač s kojim si ikad igrao i zašto baš on?

Da. Bio sam u Veszprému, ali samo sam trenirao s ovima koje si spomenuo. Više sam bio s razvojnom ekipom, sa Đanijem i mlađim igračima. Trenirali smo u odvojenim skupinama, ali, da, trenirao sam i s njima, ali nikada nisam u isto vrijeme igrao s, na primjer, Kentinom Mahéom. Tehnički, ali i izvan terena, rekao bih da je to Mahé, bio je sjajan tip, pomogao mi je puno. Imao sam tada samo 19 godina i nisam bio još spreman na tu razinu, na kojoj su oni igrali. Stvarno je ogromna razlika kada vidite, na primjer, kako Gisli Kristjanson igra, i onda pogledate mene. Još jedan igrač koji me dojmio bio je Rasmus Lauge. Uvijek je imao problema s ozljedama, ali je uvijek trenirao i igrao. Rekao sam već da sam ostajao nakon treninga rastegnuti se, ali Lauge, on je ostajao još duže, napravio još jedno ponavljanje, još jedan trening… Kad god bi otišao u klupsku teretanu, uvijek je bio tamo… Nisam mogao vjerovati da ne mogu ući u teretanu, a da njega ne vidim tamo. Bio mi je ogromna motivacija da, također, ostanem nakon treninga.

‘Bit ću u Karlovcu najbolja verzija sebe kao čovjek i kao igrač’

Znam da je sad još prerano pričati o tome, nadam se da hoćemo opet u bliskoj budućnosti. Ali, hipotetski, da dobiješ poziv hrvatske rukometne reprezentacije, bi li odabrao nas ili bi čekao poziv mađarske vrste?

Da, prerano je još pričati o tome. Nakon ove sezone smatram se sjajnim igračem, ali i dalje stojim s ‘obje noge na tlu’. Moram još raditi, napredovati, kako bih jednog dana dogurao do reprezentacije. Ne znam koji je uvjet igranja za Hrvatsku, ali kad bih morao birati, naravno da bi bio glup ne odabrati moju zemlju. Ali, da igram, recimo, pet godina u Hrvatskoj, pričam tečno jezik, i u Mađarskoj imaju tri ili četiri sjajna srednja vanjska, a Hrvatska samo jednog, onda zašto ne igrati za Hrvatsku. Mislim da je najveća čast obući dres svoje zemlje, a ta zemlja za mene je Mađarska.

Iako se iz neki tvojih prethodnih odgovora već dalo iščitati, ipak ću te izravno pitati ono što sve navijače i simpatizere Karlovca najviše zanima: Ostaješ li s nama i iduće sezone?

Haha, servirao sam ti sve na tanjuru. Ali, da, ostajem u Karlovcu još jednu godinu, to je sada sigurno. Bit ću najbolja verzija sebe kao čovjek i kao igrač. Vrlo sam motiviran za sljedeću sezonu i nadam se da ćemo imati sezonu za pamćenje. Trebamo podršku navijača, cijelog grada, lokalne vlasti, jer bez njih nije lako. Neki naš realan cilj za ovu sezonu bit će ostanak u Premijer ligi, ali osobno moj cilj je napredovati u svakom aspektu i uživati u utakmicama, dati sve za Karlovac, ekipu, navijače i za sebe.

(Razgovarao: Tonko Tomičić, Foto: HRS)