Ja tebe volim, a ti mene?

Ja volim Hrvatsku.

Kad sam imao desetak godina ona je još bila SR. Nisam baš razumio zašto stariji uvijek kad se spomene Hrvatska, u bilo kakvom obliku ili značenju spuštaju glas i nepovjerljivo se okreću unaokolo.
Još tiše su izgovarali – Savka, Mika, Budiša, Đodan…

Onda su mi u ruke dospjele najveće novine po formatu – Vjesnik. Jedno desetak brojeva koje je dedina sestra koja je radila na kiosku nosila njemu, uz ostalu remitendu, o čemu sam već pisao.
Grickao sam fine domaće trešnje i čitao kilometarske tekstove koje priznajem nisam baš razumio, ali su i tada masnim slovima naglašavali bitno , pa sam shvatio zašto se Hrvatska izgovara ispod glasa. Šoto voće, rekli bi Dalmoši.
Jednom prilikom učitelj je pitao koji je najveći problem u našem društvu, a ja sam naivno izjavio ono što sam čuo od oba djeda i rodbine iz Zagreba :
Problem je to što devize iz Hrvatske idu u Beograd!?
Za takvu heretičku misao šamar i jedinica su bili blaga kazna, shvatio sam kasnije, jer je bio pun Goli otok onih koji su to izjavili na krivom mjestu i pred krivom publikom.
Znači ti ne voliš Jugoslaviju ? – pitao me učo Janko, već spreman potegnuti još jednu odgojnu iza uha…
Još omamljen od prvog šamara, procijedio sam: Volim, kako je ne bih volio, ali volim i Hrvatsku!

Škorpionski snalažljiv ni kasnije u školi, niti u JNA nisam imao problema s osjećajem pripadnosti koji mi piše u krsnom listu, osim na utakmicama Dinama , a posebno Cibone, kad je pola ekipe vikalo Miiiiho Nakić !!!! – a druga polovica istovremeno- Miiii Hrvati!!!
Tako kaumflirani poklič nije bio utuživ.

Kraj osamdesetih, sve glasniji nacionalistički bubnjevi, osobito s istoka i sve što je uslijedilo.
Više nije bilo utuživo reći – Ja volim Hrvatsku, a mnogima je to postala vrlo unosna, iako obična prosta rečenica.
Kad je zapucalo, odazvao sam se vlastitoj savjesti i ne bojim se pitanja „Gdje si bio 91.!?
Istu su rečenicu, ali tiho i u sebi govorile naše bake i mama koje su ostale „iza zavjese“ gdje sad već suverena i međunarodno priznata država nije imala pristup.
Bože, čuvaj Hrvatsku, mrmljale su tiho iz ostale molitve i tako čuvale vjeru i nacionalni identitet, što znali da u našoj obitelji nije bilo nedoumice oko toga, volimo li Hrvatsku.

Radni mi vijek traje već 44 godine. Ratni vijek 400 dana borbenog sektora. Trajao bi i više da me komisija iz zdravstvenih razloga krajem ’94. nije demobilizirala iz prozaičnog razloga. Ja sam samo tražio bolovanje, a oni kad su vidjeli moju dijagnozu – Bechterew, što znači da je u kralježnici gen koji će mi kad-tad okoštati kralješke i napraviti od mene pogurenog lika koji se sav mora okrenuti kad ga netko zovne, a voziti u rikverc jedino pomoću retrovizora. Neslužbeno, naravno na šanku saznao sam da su imali naputak da sve takve potjeraju iz vojske, jer sigurno će tražiti veliku odštetu za bolest i pozamašnu penziju!?
Meni to ne da nije bila namjera, već ni u peti…Jer- ja volim Hrvatsku!
Bechterew me nije okoštao, ali sve češće se vidim blago pogurenog dok se gledam u izlogu kraj kojeg idem.
Leđa bole na dnevnoj bazi, pa sam uz terapije na Švarči podnio zahtjev za dva tjedna toplica u kojima nisam bio od 13 godina zbog tih tegoba, ne računam boravak u Krapinskim Toplicama, tamo vode nisam ni vidio, liječio sam moždane vijuge.
Iskreno, znao sam da ću dobiti kopitom u leđa od komisije koja to odobrava, jer tek rijetki sretnici ili nesretnici s dijagnozama koje se uklapaju u parametre dobiju mjesto u ljekovitoj vodi. Ipak, nakon te odbijenice podnio zahtjev Ministarstvu branitelja, koji su mi ipak odobrili dva tjedna rehabilitacije u toplicama u Zagorju!
Hvala im, ali opet mi gorak okus u ustima- za jedno ministarstvo sam zdrav, a za drugo malo manje !?
Jednako kao i kad sam tražio procjenu tjelesnog oštećenja nakon gubitka vida na jednom oku i nakon moždanog udara- rješenje je, bez obzira što ja volim Hrvatsku- bilo negativno!

Kad već cvilim, samo ću dodati da sam zahtjev za inkluzivni dodatak podnio u listopadu 2024., a još nisam dobio Rješenje.
Ni da ni ne, kako pjevaju Kawasaki Trip.
Kad sam uljudno pitao, dobio sam nekakav unificirani odgovor, da je postupak u tijeku. Traje to s današnjim danom točno 18 mjeseci . Ode ministar pilećeg prezimena, dođe drugi ministar cvjetnog prezimena, ali meni i desecima tisuća nevoljnika inkluzivne ružice nikako da procvjetaju.Strpi se. Čovječe, ako baš tako voliš Hrvatsku, kako tvrdiš !?

A, sve to vrijeme- ja volim Hrvatsku. Čak i sve jače!

Ona Kenedijeva o pitanju tko je kome što dao, sve mi je gluplja i potpuno neprovediva u ovoj državi i u ovo doba.
Ja sam njoj dao sve osim života, a ona meni?
Čak mi i ona dosjetka : Nema te zemlja…a imat će te, zvuči sasvim ok!
Jer- ja volim Hrvatsku zemlju !
Zato sam nedavno bez pogovora platio grobnu naknadu za dva grobna mjesta…Ako nekome zatreba dva kubika hrvatske zemlje – evo mu je zauvijek!

Jer ja volim….