‘Vratio sam se u svoj grad i jedva čekam da dođe i Andrej. Nema skrivanja, vidim Dubovac-Gazu u Premijer ligi’

Nakon godina igranja na vrhunskoj europskoj razini i branjena boja uglednih klubova poput Zagreba, Nexea i Picka Szegeda, karlovački rukometaš Sandro Obranović ponovo je kod kuće.

Njegov povratak u Karlovac i ulazak u redove Dubovac-Gaze odjeknuo je u lokalnim, ali i širim sportskim krugovima, kao priča o strasti, zrelosti i želji za podizanjem domaćeg rukometa na višu razinu.

U današnjem razgovoru Sandro nam je otkrio što je presudilo da inozemnu karijeru zamijeni domaćim parketom, kakva je budućnost Dubovac-Gaze, a osvrnuo se i na svoju bogatu karijeru i neostvarene sportske ciljeve.

‘Vratio sam se u svoj grad, volim svoje ljude’

Godinama si igrao na vrhunskoj razini u Hrvatskoj i inozemstvu (Zagreb, Nexe, Szeged, Švicarska…), a sada si ponovo trajno u Karlovcu. Kakav je osjećaj probuditi se kod kuće, bez pritiska sljedećeg profesionalnog transfera?

Iskreno, imao sam pritisak prva dva-tri transfera, dok sam bio mlađi. Dok nisam ušao u ‘štos’ općenito rukometa, transfera, menadžera i svega što profesionalni rukomet donosi. A sad će vjerojatno biti neki novi pritisak, malo. Vratio sam se u svoj domaći grad. Dijelim klub sa svojim skoro najužim i najboljim prijateljima. Obitelj je bliže, a prijatelji će me više gledati, nego što su me možda gledali dok sam igrao vani. Tako da vjerujem da će možda postojati neki mali, zdravi pritisak.

Ušao si i u poduzetničke vode, baviš se iznajmljivanjem kuće za odmor na Dobri. Je li i to bio jedan od povoda za tvoj trajni povratak?

Je, je! Napokon je sav teret pao s mojih roditelja što se toga tiče, jer smo kroz par sezona žena i ja napravili tu kuću za najam na Dobri i sad se mi brinemo o tome. Oni su se najviše brinuli oko toga, a sad, kako smo mi došli, cijeli teret ćemo napokon skinuti s njihovih leđa. Također me i taj dio veseli, da imam još neku zabavu i ulogu, osim rukometa.

Koliko je odluka o povratku tinjala u tebi, a koliko je bila potaknuta vanjskim faktorima – ozljedama koje si imao kroz karijeru, obitelji, prijateljima?

Imao sam želju uvijek se što prije vratiti kući. Nisam nikada htio biti jedan od igrača koji igra do 39., 40., 41. godine. Znači, stvarno volim svoj grad, volim svoje ljude, obitelj. Žena mi je isto tako ostavila svoju obitelj i svoj grad sa 23-24 godine. To je, normalno, bilo jako teško, pogotovo za žensku osobu. Sad su nam ovdje svi bliži, ali, iskreno, igrao bi sigurno još dvije-tri godine na visokoj razini da sam mogao jer sam se dobro osjećao. Jednostavno se volim natjecati, ali me ta ozljeda leđa prekinula u svemu tome. Prisilila me da počnem razmišljati o totalno nečemu drugome.

‘Želim u svom gradu s Dubovcem ostvariti uspjeh’

Mnogi sportaši nakon karijere biraju veće gradove ili ostaju u inozemstvu. Što to Karlovac ima da si se vratio nazad, a ne ostao, recimo, u Švicarskoj?

Presudila je tu prvenstveno obitelj. Evo, ovako ću reći, banalna stvar, odemo van na kavu, na ručak, i nigdje nema tvojih ljudi. Ne priča se tvoj jezik. OK, u Švicarskoj ima puno Balkanaca i svega, ali jednostavno taj ‘feeling’ u tebi, nije to to. Moram osjetiti da, kada dođem na kavu, na ručak, ili nazovem na telefon, da su prijatelji i obitelj tu negdje u krugu 10-15 kilometara. Tako da, ne samo što me je udaljila ozljeda od rukometa, udaljio sam se od inozemstva upravo radi svih drugih stvari. Volio bih ovdje nešto novo stvoriti u svom gradu. To me je, u biti, najviše potaknulo da se vratim. Želim u svojoj državi, u svom gradu, ostvariti neki svoj uspjeh. Ne samo kao što sam ‘vani’ ostvario.

Tvoj ulazak u Dubovac-Gazu odjeknuo je u sportskim krugovima. Zašto baš Dubovac-Gaza, što te najviše privuklo njihovoj viziji?

Ako ćemo iskreno govoriti, uvijek sam se negdje potajno nadao da ću se vratiti u HRK Karlovac. Znači, Dubovac nije bio u planovima do prvog mjeseca ove godine. Dubovac se ‘gradio’ malo po malo. Sad bi bilo glupo da lažem i kažem da nisam htio doći u HRK Karlovac. Možda, u tom trenutku, kad sam razmišljao prije godinu-dvije, da su bolji uvjeti. Ali, jednostavno, kako sam bio stalno u kontaktu sa svojim prijateljima iz Dubovca, s vremenom, kako sam se ozlijedio, počeli smo pričati o nekoj svojoj ideji koju su mi prezentirali dečki iz kluba. To mi se apsolutno dopalo, kako su, od kad su ga preuzeli, podigli klub na višu razinu. Mene je stvarno zanimalo, kada smo se čuli, koliko bi mi mogli daleko sa tako jednim, ‘ajmo reći, ne prvim klubom Karlovca.

Dubovac-Gaza je stvorila stvarno jedan veliki kolektiv kroz godine, slažeš li se?

Iskreno, kolektiv je bio u tom klubu oduvijek. Sada, od kada dolazim na treninge, mogu reći da svi imaju jednu finu kemiju između sebe, a ta kemija je u biti najpotrebnija. Kad ti igraš neki profesionalni rukomet, okej, mi smo sad možda neki amaterski, trenutno, ali čak nismo ni amaterski, nešto smo malo više od toga, najbitnije stvari koje ti trebaju za profesionalizam, one su upravo tu u Dubovac-Gazi.

Jesi li čuo ili možda i svjedočio fenomenalnim navijačima Dubovca, koji su na svakoj utakmici?

Da, puno sam čuo o njima, a neke i znam. Stvarno me vesele prve utakmice kad krenemo igrati u ligi. Zanima me kako će izgledati naše domaće utakmice i volio bih stvarno da se odazovu u što većem broju od početka.

‘Cilj je vratiti karlovačku djecu u hrvatsku reprezentaciju’

Klub je krenuo polako i s treninzima, uskoro će i one prave pripreme. Kako se snalaziš s ‘druge strane linije’, u trenerskoj ulozi?

Prošle sezone sam bio na jedno par treninga i osjetio sam jednu malu tremu, ali to je brzo prošlo kako sam počeo upoznavati dečke. Neke sam znao, ali trebao sam upoznati drugi dio ekipe i mislim da sam tu tremu prevladao u prvih par dana, i stvarno mi je sad trenutno ‘gušt’ raditi sa trenerom Matkom, uživamo zajedno u tome, razgovaramo na dnevnoj bazi o svemu. Nije to samo igrački dio, razgovaramo doslovno o svemu što se tiče rukometa, ali i vanjskih stvari, unutarnjih stvari. ‘Guštamo’ u tome, zanima nas, zato me ovo stvarno i veseli, mogu reći.

Zajedno s Kristijanom Ljubanovićem javno zagovaraš sinergiju karlovačkih klubova. Koliko je realno da se u Karlovcu stvori zdrava rukometna piramida?

Ta piramida je postojala već prije 10-15 godina. Kad sam bio mlađi, bila je piramida u Rukometnoj školi Karlovac, a ona je i danas posložena, ali je tada bilo, jednostavno, veći broj djece. Znači, malo bolji igrači su tada ostajali u Karlovcu, a recimo oni koji nisu bili, išli su u Dubovac-Gazu. To je sve dobro i jako fino funkcioniralo. Neki koji su otišli u Dubovac, a poslije kad se neko prodao iz Karlovca, taj najbolji iz Dubovca je opet došao u Karlovac. Trenutna je situacija, tu se uopće ne moramo lagati, da je Karlovac bolji klub, igraju u Premijer ligi i na tome im se mora čestitati. No, bilo bi najbolje kada bi oni bili u prva četiri kluba u Hrvatskoj, ali to nije trenutna situacija, nažalost. Dubovac-Gaza je došao do jednog stvarnog velikog nivoa, možda i najvećega u novijoj povijesti. Zašto bi klub tu stao? Ako mogu i ako su stalno u uzlaznoj putanji, idemo vidjeti gdje ta uzlazna putanja završava. Moram reći i riječi hvale za Ljubanovića. On je napravio rukometnu školu iz nule. Ljudi možda ne razumiju koliko je to teško, pogotovo u ovo novo doba. Ti kad imaš neke temelje od prije, od ovih starih klubova, to je sve fluidno. On je sad trenutno najveća rukometna škola u Karlovačkoj županiji i čovjeku na tome treba čestitati. Sjeli smo par puta na kavu, imali smo neku zajedničku ideju kako možda tu djecu opet vratiti u reprezentativne dresove. Meni je to u biti bio i jedan od prvih ciljeva, kad sam se vraćao općenito u Karlovac, da se vraćaju djeca u reprezentaciju. Prije su imali Šnajdera, Andreja (Obranovića), Dominika Smojvera, Bačića, Prezelja, Štrucelja, Račkog, mene i ove mlađe generacije čija imena se sad ne mogu sjetiti. Imali smo skoro iz svake generacije nekoga za reprezentativni dres. Bilo da je to kadetska ekipa, juniorska, to nije bitno, ali smo ih imali. Vjerojatno je tada bio puno bolji rad, a Ljubanović je sad na tragu tome. Stvarno ćemo probati zajedno nešto napraviti, da djeci što više omogućimo prilike da mi njih tu vratimo.

Karlovac je desetljećima upravo bio poznat po talentima koji su rano odlazili u veće klubove. Ti si baš s 18 godina prešao u Nexe. Kako zadržati te mlade dečke u gradu i pružiti im uvjete da ovdje stasaju u premijerligaške igrače?

Nemamo se što lagati. Djeca, isto kao i ja, jednostavno dobiješ bolji financijski ugovor. To je pod broj jedan. A pod broj dva – želiš igrati u jakim klubovima, želiš se probiti. Meni je cilj uvijek bio da igram Ligu prvaka i za seniorsku reprezentaciju. Tu to jednostavno ne možeš ostvariti u klubu, koji je, pogotovo trenutno, na 10. ili 11. poziciji u Hrvatskoj. OK, prije je to još bilo nekako moguće, pa te Karlovac uspije zadržati možda godinu ili dvije. Karlovac, ali i bilo koji klub, bio to on ili Dubovac-Gaza, mora se vratiti u top četiri u Hrvatskoj. Onda je tek možda moguće da se zadrži igrač po par godina.

‘Nema skrivanja, vidim nas u Premijer ligi’

Gdje vidiš Dubovac-Gazu za tri do pet godina?

Imamo jedan kolektivni cilj. Možemo reći pola cilj i pola vizija. Klub je došao iz četvrte lige u drugu, a sad su već bolje pozicionirani i u toj drugoj. Imamo i taj jedan pomladak, gdje ćemo surađivati s Ljubanovićem. Idemo u jako dobrom smjeru. Mi bismo voljeli nas vidjeti u Premijer ligi. Tu nema uopće skrivanja. Svi u klubu, Matko (Horvat), Karlo Mandić, (Domagoj) Marić, Anton Teichman, koji nam neizmjerno pomaže sa svojom tvrtkom Land & Sea, i ja, razmišljamo o toj ideji da jedne godine, pa i za par godina, vidimo Dubovac-Gazu u Premijer ligi. Ako to ne budemo gledali tako, onda se nećemo ni poboljšavati. Moramo imati viziju koja je, onako, kao da je mašta, ali moramo ‘grebati’ za nju. To je jedini ispravan put u sportu da dođeš do nečega većeg. Pamtim jednu rečenicu koju mi je sa osamnaest godina rekao Veselin Vujović, koji me tražio da dođem kod njega u Vardar. ‘Sandro, budeš li razmišljao da voziš Fiću ili Golfa, vozit ćeš na kraju Fiću ili Golfa. A budeš li razmišljao da želiš voziti Mercedesa, Golfa ćeš sigurno voziti, a moguće je da ćeš voziti i Audija i Mercedesa.’ Uglavnom, moraš razmišljati veliko, pa ćeš, i ako ne dođeš do toga, opet biti negdje blizu. Ako budemo razmišljali ‘bit ćemo u drugoj ligi’, tu ćemo i ostati. Tako se nećemo pomaknuti sigurno, to je sto posto.

Je li u planovima kluba i povratak mlađih selekcija Dubovac-Gaze?

Za sada je ta suradnja sa Sedmercem. Donosimo odluke zajedno o svemu što se toga tiče. Ljubanović i ja imamo odličan odnos, pitamo se međusobno što je najbolje za djecu i razgovaramo o novim idejama. Trenutno je tako, a za budućnost ne znam. Bude li neka nova ideja, naravno da ćemo ‘Ljubo’ i ja to razmotriti. I vidjeti što je najbolje napraviti za djecu i za klubove. Siguran sam da on želi nama uspjeh, kao što isto želimo i mi njemu u njegovim kategorijama.

Postoji li opasnost, ako Dubovac-Gaza uđe u Premijer ligu, od nezdravog rivalstva?

Meni je iskreno rivalitet uvijek bio zdrav. Kad sam bio u Našicama, zdrav rivalitet je bio sa Zagrebom, a kad sam bio u Zagrebu, imao sam rivalitet opet da ne izgubimo od tih Našica. Uvijek je bila ona panika – što ako Zagreb bude drugi ili nešto. Tako je i ovdje. Đanija (Dinka Đankovića) moram spomenuti, on je stvarno vrhunski trener i daje trenutno svu svoju snagu da odvede Karlovac u najbolje vode. Isto moji dečki i ja skupa radimo s Dubovcem. Trenutno samo gledam svoj klub. Meni, iskreno, Karlovac i Đani daju tu neku motivaciju i snagu da mi budemo što bolji. Zašto bih se ja nekom predao? U biti, ne bih ni uspio u rukometu sa stavom da bih se nekom predao. Bilo je puno boljih igrača u mojoj generaciji, također i ‘vani’ gdje sam igrao, ali ja sam se uvijek borio. Dolazio sam do svojih minuta, izborio se za poziciju i to je moj jedini način u kojem sam uspio u sportu. A tako ću uspjeti i s Matkom kao trener. Jednostavno moramo gledati prema naprijed i gledati što je najbolje za naš klub i kako se u svakom pogledu unaprijediti. Vrlo je jednostavno u sportu – tko ne slijedi to, neće ni uspjeti.

Tako blizu, a tako daleko…

Kada pogledaš unatrag na svoju karijeru, od prvih koraka u Karlovcu do četvrtfinala Lige prvaka, jesi li zadovoljan ostvarenim?

Naravno da jesam. Ali, ostaje iskreno samo jedna žal, zato što sam četiri ili pet puta ispao u četvrtfinalu. Nisam nikada ušao na Final four Lige Prvaka. To mi je stvarno bila neostvarena želja. Dva puta sam ispao u zadnjem krugu, doslovno pred avionom iz reprezentacije za europsko i svjetsko prvenstvo. Ali ja sam sa svojom karijerom, znači, stvarno zadovoljan. Em sam stekao jako puno prijatelja kroz karijeru, em sam bio prvak skoro u svakoj državi u kojoj sam igrao. Imam desetak pehara prvaka države, a osvajao sam i kupove. Igrao sam dobre utakmice u Ligi prvaka, u svakom klubu smo igrali kvalitetan rukomet. Tako da ne mogu reći da imam neko loše iskustvo u svojoj karijeri. Baš naprotiv.

Spomenuo si taj ‘nezgodan niz’ ispadanja u četvrtfinalima Lige prvaka. Koja ti je od tih utakmica ostala u najgorem sjećanju?

Kad sam igrao u Szegedu protiv Pariza. Izgubili smo doma u Szegedu tri razlike 33:30. Onda je došla uzvratna utakmica u Parizu. Tamo negdje u 55. minuti smo vodili tri ili četiri razlike, a imali bi sigurno više zabijenih u gostima, jer se to tada gledalo. Nažalost, oni su smanjili na jedan razlike i tako je završilo. Tu sam bio toliko blizu, a u biti, kako se kaže, ‘tako blizu, a tako daleko’.

Prošao si sve mlađe selekcije Hrvatske, igrao si i za seniorsku vrstu. Smatraš li da si možda u reprezentativnom dresu ostao zakinut za ono pravo, veliko natjecanje, na vrhuncu snage?

Iskreno mislim da nisam bio zakinut. To je jednostavno dio sporta. Treneri imaju svoje odluke i ja sam ih oduvijek poštivao. Oni kad su mene ‘zakinuli’, rekao sam, OK, sad ću još jače, idemo sad još bolje treninati. Nema odustajanja! Sljedeći put kad sam opet ostao ‘zakinut’, to sam si isto rekao. Naravno da je žal tih par dana kako nisam išao, a htio sam biti tu. Da sam odustao, vrlo bih se brzo vratio u svoj grad i ne bih ništa napravio u karijeri. Mislim da uvijek moraš težiti za što boljim i mislim da u sportu ništa nije neuspjeh. Neuspjeh je samo kad se odustane od nečega. Eto, to je za mene neuspjeh.

‘Jedva čekam da se i Andrej vrati i obuče žuti dres’

Tvoj brat Andrej isto je vrhunski rukometaš, trenutno je u Kuvajtu. Hoće li se on jednog dana vratiti i odjenuti dres Dubovac-Gaze i hoćemo li možda vidjeti jednu utakmicu u kojoj će zaigrati oba Obranovića u rodnom gradu?

Na ovo drugo pitanje ćemo pitati moju Upravu. Od kada su počeli treninzi, u meni već tinja da malo zaigram s njima. Ali gle, došlo je vrijeme za mlade, kvalitetna je ekipa i oni zaslužuju punu minutažu. Tu sam došao kao trener i uložit ću sav svoj trud da njima pomognem. Što se tiče mog brata, jedva čekam da se vrati. Ne želim ništa još pričati kada će to biti, ima još neke svoje planove koje mora odraditi u Kuvajtu. Pa ćemo, nadam se, što prije gledati ga u žutom dresu.

A revijalna utakmica, recimo, na Pržinom memorijalu?

To je već moguće. Igrali smo uvijek jedan protiv drugoga. Mislim da čak i u Karlovcu možda imamo samo jednu utakmicu koju smo igrali zajedno. Ne sjećam se iskreno, ali možda čak i nismo nikada. To bi definitivno bilo moguće i moglo bi se organizirati.

Za kraj, što bi poručio mladim karlovačkim rukometašima koji tek počinju sanjati o dvoranama u Kölnu, Parizu ili Szegedu, a treniraju upravo na parketu u Karlovcu?

Trebat će puno odricanja. I ono što sam rekao maloprije, ne smije ih ništa pokolebati kada dođu na prvu zapreku. Kod svake zapreke treba još jače uprijeti od onoga kako su upirali do tog trenutka. Samo se ne smije odustati i jednom će prilika doći i to je to.

(Razgovarao: Tonko Tomičić, Foto: privatna arhiva)