Anja (17) je hrvatska prvakinja, penje kao od šale, iako joj se kao djetetu ništa nije dalo:Penjanje traži mentalnu snagu

Karlovčanka, Anja Santini Mikulić (17), jedna je od najuspješnijih penjačica, a najbolja boulderašica u cijeloj Hrvatskoj. U razgovoru za Radio Mrežnicu ispričala je kako je tekao njezin put do vrha te kako izgleda život s umjetne stijene. 

– Bila sam jako lijena kao dijete, ništa mi se nije dalo. Onda mi je s 9 godina tata predložio penjanje, počinje svoju priču mlada sportašica. Od tada, stijene, visine i penjanje postaju dio nje.

Sada je članica Planinarskog društva “Dubovac” Karlovac, članica SPC Fothia, članica Hrvatske reprezentacije u slobodnom penjanju na umjetnoj stijeni, a svoj sportski put tek je počela.

Natjecanja mi nikada nisu bila važna

Kako kaže, u drugim sportovima se nikako nije mogla pronaći. Očito, tražila je nešto više.

–  Kao dijete nisam radila baš puno stvari. Kada su mi predložili penjanje, to mi se svidjelo. Nisam na to počela ići radi natjecanja. Ja se osjećam dobro kada to radim. U usporedbi s drugim sportovima, ovo je raznoliko i zanimljivo, jako je dinamično. To mi je super.

U sportskom penjanju postoje tri discipline: lead, boulder i speed penjanje. Iako su sve zahtjevne, Anja je pravi majstor upravo u tehnici boulder, kojom se najviše i bavi.

Radi se disciplini gdje se na niskoj stijeni, do nekih 5 metara, mora na što više smjerova doći do vrha. Glavna prepreka u tome je što ne postoji nikakvo osiguranje, čak niti užetom, već je samo strunjača na podu u slučaju pada.

No, čini se kako Anji to ne predstavlja niti najmanji problem, što dokazuju i njezini rezultati.

Nedavno je, na prvenstvu Hrvatske u Zagrebu osvojila 1. mjestu u toj disciplini, te postala najbolja boulderašica u Hrvatskoj.

Trening svaki dan, skoro cijeli dan

Penjanje je sport koji traži disciplinu i smirenost, što Anja svakako ima.

No, potrebno je i puno, puno trenirati.

– Sada preko ljeta, budim se svaki dan u 7. Odlazim na trening i vraćam se doma tek u 3. Osim četvrtka, četvrtkom sam slobodna, kaže.

Samo u dvorani, na umjetnoj stijeni, Anja potroši u danu 3 do 4 sata. Trenira u Zagrebu, ponekad i u Ljubljani, a u sezoni vikendi su najčešće rezervirani za natjecanja.

Ipak, umjetna stijena samo je bio ovog sporta. Postoji i druga strana, i to jako lijepa, ističe Anja:

– Prvo sam počela penjati u Italiji. Tamo sam dosta mjesta obišla, pogotovo sjever Italije. Penjala sam i u Sloveniji. Po Hrvatskoj sam obišla Istru. Bila sam na Učki, a posjetila sam i Paklenicu, pohvalila se.

Rad i trud se svakako uvijek isplate, pa tako i mladoj sportašici. Još 2019. godine ušla je u Reprezentaciju, dva puta zaredom osvojila je Internacionalni kup i sveukupnom poretku, a ovo joj je definitivno bila najbolja godina:

– Uz osvojeno prvenstvo Hrvatske, bila sam na svom prvom seniorskom svjetskom kupu. Bila sam relativno blizu polufinala, iako nisam očekivala nikakav rezultat. Također sam prošli vikend bila na europskom prvenstvu i osvojila 10. mjesto. To je za nas odlična stvar jer ipak nismo toliko jaka reprezentacije, naglašava.

Ipak, skromna je Anja, pa govori kako nikada u ništa ne ulazi s prevelikim očekivanjima:

– Ja ću se samo truditi i trenirati koliko mogu. Uvijek dam sve od sebe.

A već sljedećeg tjedna, tek će ju upoznati Amerika.

Ponekad je to velika mentalna borba

Osim što je odlična penjačica, Anja je i učenica Sportske Gimnazije u Zagrebu gdje isto ostvaruje odlične rezultate.

Treninzi, natjecanja, školske obaveze, društveni život i obitelj dio su svakodnevice ove mlade i perspektivne djevojke, no ona to sve “hendla” bez problema.

– Ja sam navikla na takav tempo. Svjesna sam da imam obaveze oko treninga, znam da moram i ići u školu. Moram reći da je moja škola super što se toga tiče. Dosta izlaze u susret sportašima. Uvijek se uspijem organizirati da sve stignem.

Zasada još uvijek srednjoškolke, iako ove godine postaje maturantica, Anja već ima planove za budućnost:

– Želja mi je upisati kineziterapiju na KIF-u. Oduvijek me zanimalo kretanje tijela i njegova anatomija.

U cijeloj priči ne pati niti Anjin društveni život. Većina prijatelja nalaze se u istom tom sportu, pa se redovito viđaju na treninzima, a s drugima u školskim klupama.

Naravno, kao i kod svakoga od nas, ima malo lakših, a ima i malo težih dana. No, Anja se ne da:

– Cijeli sport je zapravo jedna velika mentalna borba. Ima dana kada se osjećam super i taj dan bi samo penjala. A ima dana kada mi se nikako ne da otići na trening. Tada bi ili išla van, ili samo bila doma. Samo da ne moram na trening.

Kada se i desi takva “kriza” najveću motivaciju Anja pronalazi upravu u samoj sebi. Prisjeti se dana, trenutaka, dobrih vibracija koje osjeti dok se penje, i uvijek zaključi isto:

– Ja taj sport stvarno volim.

L. Grčić