Radio Mrežnica

Bojkot u kratkim hlačicama

Bojkot trgovačkih lanaca, prvi takav u tisućljetnoj povijesti Hrvata, ustalasao je tzv. javno mnijenje i svi su dijelili najprije poziv na bojkot , a potom bez daha pratili izlaznost u centre u 12, pa u 16 sati , te čekali končni pravorijek DNIP (Državnog neizlaznog /izlaznog povjerenstva), da čujemo koliko su milijuna fasovali pohlepni trgovci…

Kao i obično, ja imam uspomenu iz dana kad je najveći trgovački centar u zemlji bila Nama, a nama u Karlovcu tek su položili kamen temeljac za Tekstilku, pa se kupovalo u lokalnoj ¨Zadrugi¨ i petkom na placu i oko njega.
Malo me zbunjivalo kad bi dobio cipele koje smo kupili ¨Kod Bate¨, a na tabli je pisalo ¨Borovo¨ !? Ili kad je mama išla po igle i konac u ¨Singer¨ a na računu je stajalo da je dinare potrošila u ¨OTP- OOUR Maloprodaja¨ …Sjećam se da su se doma iz cekera vadile stvari kupljene kod ¨Ulemeka¨ i ¨Badovinca¨,a ja te natpise nikad nisam vidio na ulazu u dućane…
Bilo je još tih zbunjitisa, ali , meni je centar svijeta bila lokalna trgovina, koja se nalazila u ¨Općini¨ po bakinom poimanju adresa, a u stvari je to bilo u Zadružnom domu, kasnije Vatrogasnom, a općina je ukinuta 1945.
Nevažno, ali ipak važno, jer tu je zabilježen moj prvi, čini mi se i jedini bojkot nekog dućana, koji se dogodio te meni revolucionarne i prijelomne 1969.
Kasno ljetni dan, moj mlađi brat i ja čekali smo mamu i tatu da se vrate autobusom iz Karlovca, a po običaju išli smo na stanicu pred njih, jer tko će dočekat da vidimo kaj su nam kupili..A trgovina je usput, pa možda tata svrati po cigarete ili na pivo, pa i nas počasti ¨Životinjskim carstvom¨ ili ¨Ruštangom¨(rum štangica).

Kako nije bilo vrtića i jaslica, Davor je povjeren meni na čuvanje čim sam navršio 5 godina, jer stariji su imali pune ruke posla na polju, sa stokom, tata u radioni i u Karlovcu. Odgovorno shvativši zadatak nisam se odvajao od njega i uglavnom je sve dobro završilo, iako je par situacija bilo gadnije od susreta Ljubana s Hundom u ¨Vuku samotnjaku¨ ili pada Mede u bunar ¨Družbi Pere Kvržice¨. Opisivao sam već da mi je jednom pao u rupu s gašenim vapnom, ali sam ga u zadnji čas zamazanog i uplakanog izvukao , a potom stručno oprao na kišnici…Nekoliko puta je sam pokrenuo tatin cirkular, ali jake snage mene i susjeda Ive na vrijeme su ga maknule od oštre pile, tako da i danas ima sve prste…Ili kad smo već spomenuti Iva i ja utamanili susjedovu racu, pa je išli peći iza sjenika na otvorenoj vatri i umalo zapalili naš i susjedov sjenik, a brat je taj put bio ¨domaći izdajnik¨, jer mu je bilo žao race i otišao nas tužiti teti Milki čija je živina stradala pod udarcima tupe bradve….Tih se batina još uvijek sjećam… Zasluženih, dakako.
Tako sam ja brata za ručicu i na stanicu dočekati roditelje koji će za koji dan put Njemačke u pečalbu.
Nije me išlo taj dan, jer je negdje na pola pua na cestu istrčala teta Bare i znajući da me to ljuti, počela cmokati brata po čelu i kosi…On je baš lep dečkac , a ti mi nisi tako lep, zadirkivala me i grlila Davora…Ja sam se k’o pjetlić zaletavao k njoj i probao spasiti bracu od naporne žene, ali, nije išlo…Kasnije sam joj prišio nadimak – Ljuba!?
Kako bi se sklonio od nje, utrčali smo u dućan u kojem je radio vječno namrgođeni Mika V. On je taman izlazio iz skladišta kad je Davor šmugnuo pored njega u mračnu unutrašnjost. E, kad si već tu, sad ću te zaključat, pa budi malo na sigurnom, reče on i okrene ključ u bravi, a ja ostao vani i tulim k’o tvornica u dva sata…Puščite ga van, vuja Mika…
Nije me doživljavao, pa je moja muka potrajala , a kud gore mom jadu i plaču smijali su se napasni Mika i naporna ¨Ljuba¨….Ne sjećam se jesam li tada već savladao umješnost psovanja, ali situacija je bila baš za – pas mater!?

Spas je došao u obliku FAP-ovog autobusa koje je uplovio u stanicu i s mamom i tatom kako punih ruku torbi i vrećica izlaze u masi ostalih koji su i ovaj petak pohodili Karlovac.
Uplakan i zamusan jedva sam izgovorio kakva se tragedija dogodila- Davora mi Mika zaključal u skladište i ne pušča ga van!?

Imao je Mika sreće što je prošao samo s porcijom maminog špota i što je tata bio trijezan, jer kad bi popio, a netko ga nasekira, bio je lak na onoj stolarskoj ručetini, pa je zabilježeno dosta zuba izbijenih, a ne jednom pograbio se i s tadašnjim milicajcima koji su ga kažnjavali dok se svakakav vozio sa svojim motorom NSU Pretisom, kojeg su svi zvali – Max.

Nakon tog događaja dugo sam odbijao ići u ¨Zadrugu¨, iz razloga što sam se bojao da i ja ne završim u Mikinom skladištu, ali i to se računa kao – bojkot!? Bojkot u kratkim hlačicama na tregere.

Kad malo bolje razmislim, u mome selu je bojkot, ali trgovaca , na snazi već skoro 15 godina otkako je zatvorena i zadnja trgovina… Ostao je samo ¨kruvar¨, kombi koji izjutra dojuri i odjuri s kruhom i još pokojom sitnicom., jer za trgovce tu ¨nema
kruva¨…
U boj! U boj! Za bojkot svoj!

Portal Radio-Mrežnica unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više na Prihvati Čitaj više