Upravo to učinili su Darija i Alen Došen, roditelji danas 14-godišnjeg dječaka Brune koji je pobijedio liječničke prognoze s početka ovog teksta. Ne samo da ih je pobijedio, već je dokazao kolika je snaga u roditeljskoj ljubavi i volji, u samom djetetu i obiteljskom zajedništvu,a sve naravno, uz Božju pomoć.
Danas ovaj tinejdžer hoda uz pomoć roditelja, odličan je učenik OŠ "Vladimir Nazor" u Dugoj Resi, a ono što je najvažnije i što je glavni motiv ove priče, jest taj da je ovih dana izdana njegova prva zbirka pjesama "Anđeli".
Fascinantna je to zbirka pjesama nastalih tijekom više godina, u kojima na dječji, a zapravo tako odrastao način Bruno progovara o životu oko sebe, o onome što osjeća, vidi, spoznaje, a čija će promocija biti na Cvjetnu nedjelju, 29. ožujka u 18 sati u Demokratskom rasadniku u Dugoj Resi.
Bruno je rođen kao nedonošče i roditelji su ubrzo doznali dijagnozu – cerebralna paraliza. – Rečeno nam je da nikad neće hodati, da će biti "biljka", pričaju roditelji Darija i Alen. Propuzao je s tri godine, dosad je bio na šest operacija, puno smo vježbali i puno vježbamo i uspjeli smo da, unatoč svemu, Bruno hoda. To je uz našu pomoć, ali hoda, govore nam roditelji.
Unatoč tjelesnim problemima, Bruno ruši granice. Od prvog dana u školi bio je odličan učenik, obožavao je čitati knjige, a vrlo brzo počeo je pisati i pjesme.
– Počeo sam čitati u prvom razredu, a tako nekako i pisati pjesme. Kad puno čitate, riječnik vam je bogatiji, ljepše se izražavate. Meni su pjesme došle nekako prirodno, objašnjava nam s neizostavnim osmijehom na licu.
– U drugom razredu napisao sam pjesmu "More" koja se nalazi u ovoj izdanoj pjesmarici. Bio sam na ljetovanju, sinulo mi je i napisao sam je za 10 minuta. Ne može me se siliti da nešto napišem, to mi jednostavno dođe. Otkrio sam da imam dar za pjesme i rimu i tako je počelo, kaže Bruno.
Upravo su pjesme postale ventil ovom dječaku koji nije poput svojih vršnjaka mogao hodati i trčati. – Kroz pjesme izražavam osjećaje, nakon što napišem pjesmu, osjećam se puno lakše, bolje, a ne znam ni sam koliko sam ih dosada napisao. Sve pišem na računalu, imam i USB stick. Uglavnom, napisao sam ih jako mnogo.Napišem, pokažem mami, ona ispravi ako nešto treba i to je to. Inspiracije mi ne nedostaje, tu su priroda, ljudi, pa i ljubav, simpatije, pripovijeda Bruno koji ne krije kako su mu roditelji upravo najveća podrška u životu i kako ga to čini sretnim.
Pjesma "Nigdjezemska" nekako mu je najviše prirasla srcu jer opisuje njega samog. – Kao mali nisam mogao trčati, puno sam učio, crtao taj zamišljeni svijet i taj svijet je bio moja ruta za bijeg.
Ne zna hoće li njegove pjesme "taknuti" srca onih koji ih budu čitali, a za sebe kaže da je "emotivac i optimist".
– Uvijek vidim izlaz u nekoj situaciji, da, optimističan sam, odgovara nam na pitanje kako bi sebe opisao. A koliko mu je hendikep, odnosno cerebralna paraliza pridonijela tome da postane pjesnik, odgovara:
– Mislim da je jer nisam mogao trčati s dečkima i curama. Mislim da me to pogurnulo u pisanje, odgovara Bruno, a na naše pitanje je li mu bilo teško prihvatiti takav život, daje odgovor koji zapanjuje zrelošću:- Pa, i nije mi bilo teško mi prihvatiti to, prihvatio sam sebe takav kakav jesam. Ponosan sam na sebe, na svoj uspjeh u školi i životu, govori Bruno, dok suze klize niz roditeljska lica. – Vodili smo životnu borbu, ali nikad ga nismo smatrali invalidom, govore mama i tata.
Odakle mu talent za pisanje pjesama ne zna točno. Misli da je "miješano" od mame i tate, a dokaz tome je što se u ovoj objavljenoj knjizi nalazi i jedna pjesma čija je autorica upravo mama Darija. Riječ je o emotivnoj pjesmi u kojoj ona progovara o svom sinu i njegovom pogledu na svijet, ali i onome s čime se susreće u svakodnevnom životu.
-Bruno mi se potužio jer ga nisu zvali na rođendane, u posjete. Bruno njih zove, no pozivi njemu su se prorijedili. Ispada da ga se netko boji, iako je on vrlo samostalan dječak, pa sam eto o tome napisala pjesmu, objašnjava mama.Bruno se nada da će njegovi poznanici i prijatelji vidjeti i pročitati maminu pjesmu i shvatiti da je on "običan dječak", baš poput njih. – Mislim da se oni boje nepoznatog. Inače, u razredu je dobro, imam asistenta, ali i svi drugi se brinu oko mene, pomažu mi izvaditi knjige, obući jaknu, profesori ponove ako ih pitam…
No, svoj obol knjizi dao je i tata Alen koji je ilustrirao Bruninu pjesmu o Vukovaru, crtežom vukovarskog vodotornja.
Bruno Došen priznaje da prije nije mogao ni zamisliti da bi njegove pjesme mogle postati stvarnost i to u obliku pjesmarice ili knjige, no sad je presretan kad se to dogodilo.
Sve je počelo kad ga je u OŠ Barilović upoznala profesorica Mirjana Cunha koja danas radi u OŠ "Ivan Goran Kovačić". Rodila se tada ideja da te prekrasne pjesme koje je on dolazio čitati barilovačkim učenicima, budu pretočene u knjigu. Malo po malo, ideja se ostvarila. Bruno je prikupio pjesme, a dobri ljudi učinili su drugo. Svaka pjesma ima ilustraciju, odnosno crteže čiji su autori njegovi kolege iz škole. Grafički su knjigu opremili učenici Srednje škole Duga Resa, a Bruninu knjigu u 130 primjeraka besplatno je tiskao karlovački poduzetnik Nikola Hanžel.
Bruno je svima njima zahvalan – od OŠ Barilović, preko svog "Nazora" do OŠ "I.G.Kovačić" i Srednje škole Duga Resa, zahvalan je svojim učiteljima i profesorima, osobito učiteljici od prvog do četvrtog razreda Mirjani Mamić Mateša koja je i napisala predgovor u ovoj knjizi.Zahvaljuje i učiteljici Nevenki Mikulić i učitelju Antunu Kučiću. Najzahvalniji je ipak svojim roditeljima jer zna koliko su se žrtvovali, mučili i trudili da bi on postao ovo što jest danas.
I dok je uzbuđenje zbog tiskane knjige veliko, još je veće uzbuđenje koje Brunu čeka jer će imati i svoju prvu promociju. Zbirka pjesama "Anđeli" bit će promovirana ove nedjelje, na Cvjetnicu, u Dugoj Resi, a na promociju Bruno poziva sve svoje prijatelje iz škole, ali i sve one koji su mu pomogli u ovoj priči.
A dok nestrpljenje zbog promocije knjige "Anđeli" raste, Brunu samo četiri dana nakon toga očekuje nova operacija kuka. Nakon što mu u Lovranu uklone željezne pločice, nada se da će moći lakše hodati. Operacije ga nije strah, jer "već sam bio na šest", a svjestan je da će se oporavljati nakon toga duže vrijeme. Sa školom neće biti problema jer planira sve odraditi i naučiti kod kuće, a ostat će mu i vremena za pisanje novih pjesama.
I dok ovom hrabrom mladiću čestitamo na prvoj knjizi i držimo palčeve za uspješnost operacije, zaželjet ćemo mu u budućnosti još puno sretnih i nasmijanih dana i nadasve koraka. One pjesničke već je poodavno svladao.