Centar Zdravlja Jelene Gojak – pomoć u oporavku i rješavanju svega što vas koči da živite život punim plućima

Nitko ne zna kako je kada nešto boli, osim osobe koju boli. Centar Zdravlja vlasnice Jelene Gojak razumije sve vaše izazove i strahove i može vam pomoći u oporavku i rješavanju svega što vas koči da živite život punim plućima.

Uz fizioterapeutsku procjenu, Centar Zdravlja nudi vam fizikalnu terapiju (elektromagnetoterapiju, terapijski ultrazvuk, terapiju laserom, terapiju hladnom kompresijom, elektroanalgetske procedure, endogenu terapija ili tecar), manualne tehnike (manipulaciju, Yumeiho, miofascijalne triger točke), specijalne tehnike (miofascijalnu relaksaciju, Dry needling, Kinesio tape) te razne vrste masaža (medicinsku masažu, sportsku masažu, anticelulitnu masažu, relax masažu, Hot stone-masažu).

Ukoliko vam je potrebna pomoć, kontaktirajte Centar Zdravlja na 098 1338-603 ili info@centar-zdravlja.hr, a više informacija možete pronaći na web stranici centar-zdravlja.hr.

Ciara dolazi u ordinaciju s razinom boli 9 na skali od 0 do 10

Naše putovanje započinje u veljači 2024. godine. U ordinaciju mi dolaze mama Nina i kći Ciara, koju prvi puta vidim. Vidim da je tiha, mirna, povučena, u jakim bolovima, te prvo odlažem papire/nalaze sa strane i započinjem razgovor kroz lagani smijeh i šalu, da se prvo Ciara opusti. Nakon par minuta atmosfera postaje ugodnija te polako ulazimo u opću anamnezu, povijest bolesti, nalaze, tegobe, nemogućnost funkcioniranja u svakodnevnim aktivnostima.

Pregled je holistički, promatram osobu kao cjelinu, ne samo gležanj ili donji dio leđa koji su boljeli. Kroz različite terapeutske, ortopedske, neurološke, mekotkivne testove otkrivam gdje su problemi, kompresije, zašto su bolovi tako visoki. Ciara je došla sa skalom boli od 0 do 10, skala je bila 9.

Odrađena je prva terapija… nastavak i detaljna priča slijedi u teškoj, iskrenoj i realnoj ispovjedi majke Nine…

Ispovjed majke Nine

Ciara Moguš (05.07.2008, München)

Lipanj 2021. – Prvi put se pojavljuju bolovi u skočnom zglobu desne noge i nemogućnost oslanjanja na istu. Slijede pretrage i snimanja te nakon nekoliko tjedana dolazi do prve dijagnoze – Osteochondrosis Dissecans.

Dijagnozu nitko ne objašnjava, koriste se skraćenicom “OD” kao da se podrazumjeva da smo dovoljno stručni da znamo o čemu se radi. Objašnjenje je bilo poprilično šturo – odumire joj kost skočnog zgloba i već je u četvrtom stadiju. Nejasno je kako se ranije nije žalila na bol jer su kod tog oboljenja bolovi prisutni gotovo od prvog stadija.

Za nas je to bio šok a najgore je tek dolazilo. Bolovi su postajali sve gori, a njeno kretanje uz pomoć štaka ograničeno na stan. Odlasci u školu su bili nemogući, a društveni život jedne normalne trinaestogodišnjakinje nije postojao. Bol nije prolazila, danonoćno je bila prisutna.

Sve vezano za “OD” smo sami istraživali na internetu, uzrok tom oboljenju, kako je moguće da bolovi dođu preko noći, kako se liječi… Sve što smo našli bilo je relativno jednostavno, nije ozbiljno stanje i može se operirati, iako je uzrok nejasan, češće pogađa djecu koja se bave sportom i uglavnom zahvaća jedan zglob. Sve u svemu, zvučalo je rutinski. Međutim, kako to često bude, bilo je sve samo ne rutinski.

Idući korak bila je operacija.

28.07.2021.- Operiran je skočni zglob, kost se bušila na nekoliko mjesta, da bi potaknuli bolji protok krvi, što bi eventualno potaknulo regeneriranje odumrlog dijela. Ljetne praznike (u Hrvatskoj) provela je u oporavku i bol je popuštala.

U Karlovačkoj bolnici Švarča smo trebali izvaditi konce, gdje smo imali izuzetno neprofesionalan tretman i gdje nam je rečeno da uzmemo sudskog tumača za njemački jezik ukoliko se planiramo liječiti kod njih. Konci su na kraju izvađeni u bolnici u Zadru, gdje smo imali izuzetno pozitivno iskustvo. Pristup našem djetetu je bio toliko smiren i pun empatije, da smo im jako zahvalni na tome i nikada to nećemo zaboraviti.

Do kraja godine smo se vratili u normalu, Ciara je imala redovite fizikalne terapije, kretala se bez pomagala, a bol je povremeno potpuno nestajala.

Početkom 2022. kreću bolovi, opet štake, opet dva dana škole pa tri dana kod kuće. Opet začarani krug. Odlasci doktorima postaju sve češći bez ikakvog riješenja. Nitko ne zna razlog bolova te nas šalju u jednu kliniku, zatim u drugu i tako dalje.

Nove dijagnoze su: kost se potpuno odvojila i trebalo bi izvršiti presađivanje kosti (uz napomenu da ne postoji nikakva garancija da bi presađivanje bilo uspješno), kost se uopće nije odvojila, kost se djelomično odvojila…

Tko je od njih u pravu? Što odlučiti, što napraviti?

Bio je to jedan od najtežih perioda za nas kao obitelj. Ciara je doživjela emocionalni pad i počela se zatvarati. Mjesecima je imala danonoćno bolove, na skali boli od 1-10, bolovi su bili na 9. Lijekovi protiv bolova više nisu djelovali, a uzimala ih je i do 6 na dan.

Odluku je trebalo donijeti, a mi nismo znali što je ispravno. Tražili smo dalje i srećom nas je dječji doktor uputio na kliniku za reumu i bolove u Garmisch -Partenkirchen. Na tu adresu nas nije uputio niti jedan doktor ortopedije.

Obavili smo razgovor, ispunili svu potrebnu dokumentaciju sredinom lipnja 2022. Ciara odlazi na tri tjedna na terapije u Garmisch. Njihov koncept se pokazao dobar i rezultati su bili vidljivi već nakon tjedan dana.

Ciara je imala i po 12 terapija na dan, kao i školu u bolnici. Terapije su bile različite i popraćene psiholozima. Imala je izuzetnu skrb i nakon tri tjedna izašla je bez bolova i bez štaka. Bio je to nevjerojatan pomak s obzirom na to da su nam prije samo nekoliko tjedana predlagali presađivanje kosti.

Do kraja godine stanje je bilo uglavnom mirno, radile su se fizikalne terapije i činilo se da sve napokon ide kako treba. Došli su zimski praznici i Ciari se pojavila bol u drugoj, lijevoj nozi, na istom mjestu. Bol je bila kratka i pojavila se svega nekoliko puta u par dana, a nakon toga se iznenada vraća bol u desnu nogu. Bol je postajala sve intenzivnija, a lijeva noga je počela sve češće i duže boljeti. Nakon toga smo zatražili MRT za obadvije noge te se snimanje obavlja nakon gotovo dva mjeseca.

Tu slijedi novi šok! Ciara je dobila istu dijagnozu i na drugoj nozi, iako su nam rekli da OD ne pogađa obadvije noge. Ona je tim istim doktorima bila prvi pacijent sa dijagnozom OD na obadva zgloba.

Lijeva noga je bila u malo boljem stanju od desne te nije bio potreban operativni zahvat već praćenje i terapija. Problem je bila bol koju nisu mogli objasniti. Obratili smo se klinici u Garmischu, a oni su to objasnili na jedan slikovit način, iako nam je sve zvučalo kao znanstvena fantastika. Objašnjenje je bilo – naš mozak je zapravo naš kompjuter, koji sadrži ladice za sve pa tako i za bolove. Od rođenja mozak sve pamti i sortira. Kroničnu bol je mozak prihvatio kao normalno stanje i oni su terapijom uspjeli bol ukloniti. Kako se bol pojavila u lijevoj nozi, mozak je rekao “stani, pa ja tu bol poznajem, ali tu nešto nije u redu, bol bi trebala biti u desnoj nozi”. Potražio je u svojim ladicama te ju sam opet aktivirao. Koliko god je to zvučalo čudno, nama je priča imala smisla, ali je ujedno i otvorila nova pitanja o tome kako naš mozak uopće funkcionira.

U travnju je Ciara opet provela tri tjedna u Garmischu na terapijama, bol nije potpuno nestala, ali se ona naučila bolje nositi sa svojom situacijom. Svaki trenutak bez bolova bio je dragocjen, a ona je pokušala uživati u stvarima koje su drugima svakodnevne i uobičajene. Njoj je sve bilo puno više od uobičajenog, dijete koje se odavno prestalo smijati, sada je bilo svjesno koliko je sve lijepo kada te ne boli.

U klinici smo naučili dosta o psihosomatici, znali smo što na nju djeluje dobro, a što loše. Kako se kod nekoga problemi izražavaju kroz nesanicu, glavobolju, prejedanje, izbjegavanje hrane ili slično, kod Ciare sve pojačava bolove. Svaka vrsta stresa, svaka promjena vremena, promjena raspoloženja, sve povećava njene bolove. To je nemoguće izbjeći jer ako se samo krene od škole, ona kao savjesna učenica uvijek od sebe očekuje maksimum, što vodi ka stresu, stres ka bolovima i opet smo u začaranom krugu.

Unatoč svim neizvjesnostima i brigama, na ivici snage, gurali smo dalje, tražili i isprobavali sve opcije, iscrpili sve mogućnosti u tom trenutku… Bio je to period gdje smo išli dva koraka naprijed i tri natrag. Strah za njeno psihičko stanje bio je ogroman, strah za njen daljnji život još veći. Konstantna neizvjesnost, konstantna bol i bespomoćnost bili su najgori osjećaji sa kojima smo se susreli. Ne znati kako dalje, a dalje se mora!

Dolazi ljeto 2023., svaki dan je borba za sebe i imamo, kako loših, tako i dobrih dana. Bol je tu, ali sve se nadamo da je to dio dugotrajnog procesa oporavka kosti i da će doći kraj njenim mukama jer jednom mora doći kraj.

Opremili smo se svim mogućim rekvizitima za vježbe, radimo s njom svakodnevno i, uz puno razgovora i motivacije, postajemo i psiholozi. Radimo sve što voli, odlazimo gdje god želi ili, bolje rečeno, “može”, potičemo dobro raspoloženje i smijeh i kad nam nije do smijeha. Krajem ljetnih praznika se javlja bol u donjem dijelu leđa. Tome pripisujemo putovanje, dugo sjedenje pa i mogući rast jer je ona ipak dijete u razvoju.

Bol ne prestaje, povremeno se poveća pa smanji, ali je prisutna, a naša briga opet prelazi sve mjere. Tražimo termin kod ortopeda, u nadi da će je poslati na magnet. Ortoped, koji je na glasu kao jedan od najboljih za djecu u Münchenu, nagađa mogući razlog i odbija daljnje pretrage. Na našu molbu nam nevoljko daje uput, iako to smatra potpuno nepotrebnim, ali mi smo već umorni od nagađanja. Odlazimo na magnet i saznajemo da ima blagu skoliozu, da joj je jedan kralješak urastao u zdjelicu te da ima deformaciju jednog dijela kičme.

Govore nam da nije strašno i da ljudi sa tim žive bez problema. Možda je to stvarno tako, ali ona ima problem jer od bolova sada jedva ustaje iz kreveta, teško se kreće, boli je dok sjedi, hoda, stoji…

Ortoped više ne zna što bi sa njom te nam govori “za Ciaru nema plana liječenja i nema rješenja”. Opet slijepa ulica! Opet od vrata do vrata, ali ovaj put zbog leđa, a noge nekim čudom postaju manji problem. Objasnili su nam da je mozak fokusiran na intenzivniju bol. U smislu, kad vas boli glava, lupite se po prstu jer onda više nećete osjetiti glavobolju.

Studeni 2023. Ciara odlazi u Garmisch na četiri tjedna, ovaj put bez većih pomaka. Stanje sa nogama je bilo malo bolje, ali sa leđima nije bilo promjene. Uz sve to, sa psihologicom u bolnici nije pronašla zajednički jezik te je svaki razgovor vodio ka tome da možda koristi svoje stanje kao izgovor da ne ide u školu te da vjerojatno nije radila dovoljno na svom oporavku pa je sada još gore. Nakon toga se potpuno zatvorila prema psihologici te su daljnje terapije sa njom bile uzalud potrošeno vrijeme. Nije ju uopće pitala za ocjene, a Ciara je, unatoč konstantnim izostancima, razrede završavala kao jedna od najboljih četvero u svom razredu.

Iako su ostali doktori i terapeuti učinili zbilja sve da se stanje popravi, nismo mogli očekivati čudo od cjelokupnog boravka u klinici. Ipak, ona je kroz te dvije godine sazrijela i naučila kako se boriti za sebe i kako ne trošiti snagu na nebitne stvari.

Idući mjeseci su bili u znaku raznih terapija i pokušaja i sredinom veljače 2024. dolazimo na nekoliko dana u Hrvatsku. Odlučujemo kontaktirati Jelenu Gojak, koju smo poznavali od ranije. Jedini cilj nam je bio da Ciara dobije jednu dobru masažu, da bi se malo opustila. Nismo ni slutili da bi mogli dobiti puno više od toga!

Taj dan je za nas bio izlazak iz mračnog tunela!

Naša terapeutica, gospođa Jelena, je obavila detaljan pregled, koji je trajao sat vremena, sve brižno i strpljivo bilježeći. Iskreno nismo polagali velike nade u neku novu terapiju, samo smo htjeli da se Ciarino tijelo opusti i odmori od svega, a znali smo da nudi izuzetno dobre masaže. S druge strane, nitko nije radio pregled duže od 20 minuta pa nam je ovo već bila velika stvar. Uslijedila su pitanja o prethodnim terapijama i o terapijama za koje nikada nismo čuli (Miofascijalne relaksacije? Fascija uopće? Nikada čuli, a naslušali smo se o terapijama!).

Nakon toga je započela terapija, gdje nam je gospođa Jelena rekla da će napraviti sve što zna i može, a mi smo Ciaru prepustili u njene ruke.

Ta prva terapija je trajala sat vremena, kada je završila, Ciara je sjedila kao u nekom transu. Plakala je! Rekla nam je da se jako dugo nije osjećala tako dobro i da bolove gotovo i nema. Sat vremena terapije i bolova nije bilo. Jedan sat!

Kako je to bilo moguće, nakon sati i sati provedenih po raznim terapijama u Njemačkoj? Nitko nije uspio spustiti njene bolove niti za jednu stepenicu, a onda dođemo u Privatnu praksu Jelene Gojak, koja je u sat vremena uspjela napraviti ono što nitko nije uspio u dvije godine. Ni danas nam nije jasno kako to uspjeva!

Vratili smo se optimistični u Njemačku i zahtjevali isti tip terapija. Bolovi su se lagano vraćali, ali imala je barem kratki predah. Našli smo nekoliko adresa koje su nudile takve terapije, redom isprobavali, ali nije bilo apsolutno nikakvog pomaka. Terapija za terapijom, a bolovi identični.

U travnju opet dolazimo u Hrvatsku i odrađujemo dvije terapije po dva sata i uz to učimo nove vježbe koje ćemo svakodnevno raditi. Bolovi su potpuno nestali na neko vrijeme i u tom periodu su se dogodile velike pozitivne stvari za Ciaru. Postala je pozitivnija i otvorenija, nasmijana. Napokon je mogla izaći u kupovinu, u kino ili šetnju sa sestrom i prijateljicom. Sve ono što je normalno za tinejdžere, njoj je bilo nemoguće. Napokon je imala osjećaj da se ne razlikuje od drugih.

Dalje nastavljamo sa terapijama, po preporukama svih koji su imali neki problem sa kralježnicom. Dolazimo do doktora koji nam otkriva da Ciara zapravo ima višak kosti između kralježnice i zdjelice, ali da izgleda da ima i manjak na drugom mjestu. Pokušava neke terapije kao kiropraktičar, a na koncu odrađuje dvije terapije istezanja (ruke i noge veže pojasevima i zakači na sajle, koje potom zateže, a njeno tijelo “razapeto” visi u zraku, strašno i za gledati, a bolno da ne govorimo). Sve skupa ne pokazuje nikakve rezultate te odustajemo od takve terapije.

Došlo je ljeto i prvi dan praznika mi smo proveli na terapiji. Nakon toga je Ciara bila tri tjedna bez bolova i uživala je u svojim praznicima, bila je na ljetovanju i nakon dugo vremena bila je opuštena i bez brige, iako je znala da će se bol sigurno vratiti. Bolovi su bili ipak podnošljiviji nego ranije i bilo joj je lakše podnositi sve jer je znala da se u svakom trenutku možemo obratiti Jeleni i spontano otići na terapiju. Izlazila nam je u susret u svemu, iako se to ne podrazumjeva, njena želja da pomogne i interes za Ciaru dokaz su da postoje dobri terapeuti, a iznad svega ljudi. Ciara nikome ne vjeruje u toj mjeri u kojoj vjeruje Jeleni. Njihov odnos je za nju postao jako bitan i poseban.

Stigla je jesen, bolovi opet osciliraju, a mi ipak tražimo i dalje neko trajno riješenje. Jelena spašava situaciju koliko god može, ali i sugerira daljnje pretrage. Preko prijatelja, koji su se maksimalno potrudili, dolazimo do iznimno važnog kontakta. Odlazimo na zakazani termin kod starijeg profesora ortopedije. Nakon kraćeg promatranja slučaja, govori da je operacija jedini način da se riješi bolova. Naime, kost je strugala o kost i to je bio razloga bolova. Smetao je taj višak kosti i bilo ga je potrebno fiksirati. Otkrio je da ne postoji nikakav manjak kosti, ali višak je svakako bio velik. Nevjerojatno je da je toliko doktora gledalo isti snimak, a nisu vidjeli istu stvar.

Kako nam je ovaj profesor ulijavao neku sigurnost, vjerovali smo mu na riječ. S obzirom na njegove godine, više ne operira i upućuje nas kolegi u drugu kliniku. Tako dolazimo do iznimnog kirurga, koji je otvoreno rekao da je Ciarino stanje toliko rijetko da o tome nema puno u literaturi (daleko od onog da sa tim ljudi žive bez problema). On ujedno predlaže jedan drugi pokušaj, a to je frezanje viška kosti, sa čim se svi slažemo jer fiksiranje i umetanje vijaka uvijek možemo napraviti ako ovo ne uspije. Svjesni svih rizika, prihvaćamo operaciju endoskopom.

03.01.2025. Ciara je operirana, ali djelomično uspješno. Operacija je prekinuta zbog konstantnog krvarenja kosti, tako da se više od pola tog “viška”uspjelo otkloniti. Mogli smo se samo moliti da će to biti dovoljno da ne bude više struganja. Nažalost, nakon dva tjedna su bolovi bili i dalje prisutni, ali uz to i pikajući te je MRT pokazao da upravo taj dio koji je ostao stvara najviše problema.

Riješenje je bila još jedna operacija, koja je uslijedila 24.01.2025. Opet endoskopski kroz istu ranu, u nadi da neće doći do prekomjernog krvarenja te da neće biti potrebno klasično otvaranje leđa. Na sreću, ovog puta je sve išlo po planu. Oporavak je bio iscrpljujuć i dugotrajan, još od prve operacije Ciara se nije uspjevala pomicati na krevetu. Nije samostalno mogla na zahod, nije mogla sjediti, nije se mogla kretati, nije se mogla okupati sama niti odjenuti. Jedan položaj i to je bilo sve. U tom ležećem položaju je jela i radila školske zadatke koliko je mogla.

A onda opet problem! Kreće lagana bol u nozi i osjećaj peckanja. Ta bol i pečenje je putovalo i lagano se spuštalo, dok nije konačno došlo na list i stopalo. Toliko ju je peklo, da joj je smetala odjeća, iritirala bi joj kožu a svaki i manji pokret nogom samo bi pogoršao taj osjećaj. Opet MRT i opet se nije mogao pronaći uzrok, a živci nisu bili oštećeni.

Dalje idemo kod neurokirurga, koji nas isto upućuje dalje. Isprobavamo infuzije, lijekove, gelove i tablete koje su doslovno izazvale ovisnost. To novonastalo stanje je uzrokovao bolni živac i trebali smo biti strpljivi jer je to u njenom slučaju bila reakcija na zahvat i kako je bila u fazi oporavka, prolazit će samo od sebe.

Agonija je trajala šest tjedana. U toj nemoći da joj pomognemo na bilo koji način, opet kontaktiramo Jelenu i savjetujemo se sa njom. Ona kontaktira pojedine doktore i neurokirurge u Hrvatskoj, ne bi li se našlo riješenje ili neki drugačiji pristup. Opet odlučujemo Ciaru odvesti Jeleni na terapiju jer u cijeloj toj muci, ona želi samo kod Jelene i vjeruje da će joj jedino ona pomoći.

Ovaj put je to bilo puno teže izvesti iz razloga što ona nije mogla normalno sjediti, a put od 6-7 sati se činio kao ekspedicija. K svemu tome, jedina mogućnost u tom trenu bila je da se putuje ujutro, odradi terapija i isti dan vrati natrag u Njemačku. Nimalo jednostavno, ali za nas ništa nije bilo neizvedivo i Ciara odlazi na terapiju od nekoliko sati.

Nakon terapije nam Jelena šalje fotografije i snimke prije i poslije tretmana i objašnjava na čemu je radila. Ciara se kretala lagano uz pomoć štake, tijelo je bilo u neprirodnom položaju, a izgledala je doslovno izmučeno. Nakon terapije je uspjevala hodati bez pomagala, puno uspravnije, a uspjela je i sjediti ravno. Bol se znatno smanjila, osjećaj pečenja također.

Ubrzo imamo kontrolu kod neurokirurga i govorimo mu o terapiji koja je odmah pomogla. On odbija mogućnost da je jedna terapija u Hrvatskoj imala takav učinak i tvrdi da je to rezultat njegovih propisanih lijekova. Da napomenemo, lijek koji je uzimala uopće nije namjenjen mlađima od 18 jer ima jake nuspojave. Ona nije znala što govori, imala je jake vrtoglavice i mučnine, a dnevnu dozu je podigao sa 50 mg na 300 mg. Zaključak tog stručnog kirurga bio je da je to njena psiha jer voli Hrvatsku i povezuje ju sa odmorom. Tako je dijete sa teškim bolovima otišlo u Hrvatsku i osjećalo se bolje zbog same činjenice da je prešlo državnu granicu. Mi smo uz sve to i “slabi” na nju i vrti nas oko malog prsta. Sramotno ponašanje jednog stručnjaka.

Negativna iskustva smo ostavili po strani i okrenuli smo se pozitivnim stvarima i dobrim rezultatima terapije. Bili smo u redovitom kontaktu sa Jelenom, u svako doba dana i noći, doslovno. Sve u svemu, lagano se sve smirilo, Ciara je nakon 4 mjeseca krenula po dva sata u školu, iako je bila pod bolovima od operacije.

Bez ikakvog interesa škole da izađe u susret djetetu sa zdravstvenim problemom, Ciara je uspjela skupiti dovoljno ocjena da izađe na maturu. Uspjela je položiti prijemni ispit (5 sati pod bolovima i sa oblozima na nozi) i primljena je na visoku školu dizajna. Napokon je život krenuo u dobroj smjeru.

U Hrvatskoj su nam često govorili kako bi trebali biti sretni da se ne moramo liječiti u Hrvatskoj jer je stanje u zdravstvenom sektoru jako loše. Mi kažemo da je sretan onaj koji se ne mora uopće liječiti. Svugdje ima i dobih i loših doktora, pristupa, tretmana. Teško je govoriti generalno o bilo kojoj zemlji, nama Njemačka nije pružila idealnu skrb, ali smo imali sreću da nas netko ipak uputi na pravu adresu i na nekoliko izuzetnih doktora, koji su napravili puno za nas.

U Hrvatskoj smo imali sreću da smo se našli na adresi Privatne prakse Jelene Gojak. Ono što smo pronašli u toj praksi, nije samo stručnost i empatija, već želja da se pomogne, toplina, ljudskost i prijateljstvo. Jedan nevjerojatan tim terapeuta koji su spremni pomoći u svakom trenutku. Kod njih kao da ne postoji riječ “nemoguće”, oni predano rade i ulažu toliki trud, sve dok to nemoguće postane moguće. Iza odličnih rezultata stoji puno znanja i usavršavanja, jako puno vremena uloženog u razvijanje terapija i individualnih pristupa svojim pacijentima.

Drago nam je da smo spoj onog najboljeg pronašli upravo u Hrvatskoj i upravo u praksi Jelene Gojak. Bez nje teško da bi danas bili gdje jesmo. Iako Ciarin put ka ozdravljenju još traje i tko zna koliko nas terapija još čeka, gledamo pozitivno na sve što dolazi jer znamo da nas na tom putu prati naša Jelena, koja nam je postala bliska poput člana obitelji. Naša druženja se nastavljaju jer Ciara treba terapije da bi se njeno stanje održavalo.

Ciara sada funkcionira relativno normalno, kreće se normalno i radi sve ono što i ostali mladi u današnje vrijeme. Nakon četiri godine svakodnevne borbe za njeno zdravlje, mi smo napokon predahnuli. Sve što dolazi riješit ćemo uz pomoć Jelene, kojoj dugujemo toliko toga. Ne postoji dovoljna zahvala za sve što je učinila za nas i ne možemo zamisliti što bi bilo da nam se putevi nisu ukrstili.

Velika pohvala i zahvala Privatnoj praksi Jelene Gojak
Obitelj Moguš

(sponzorirana objava)