Voda im je u kućama na metar do čak metar i trideset centimetara. Očajni su, neki i plaču. – Zašto baš mi? Čemu, zašto, kako, samo su dio izjava koje smo čuli i koje ocrtavaju svu bezizlaznost situacije u karlovačkom prstenu.
Šutke gledaju kroz prozor kuća kako vode nadiru i broje poplave, ali i štete. Neki od njih tek su obnovili svoje prostore, obiteljske kuće, a sada je sve to – odnijela voda.
– Nemojte me ni pitati za štetu, kaže nam gospođa iz Logorišta. Dio je ovo Karlovca, baš kao i Husje, koje možemo slobodno zvati Venecijom. No, Venecija od svoje vode ima koristi, dok Karlovac nikako, pričaju nam.
Očaj raste iz trenutka u trenutak, sa zebnjom se sluša radio, prate podaci, no utjehe nema. – Zovemo se Karlovčanima, ali sada se ne osjećamo tako, osjećamo se napušteno, izdano. Radili su se nasipi kako bi se zaštitio pročistač, no nas se plavi. Ispada da su važniji projekti EU-a nego naše kuće, kaže nam jedan poplavljeni Karlovčanin.
Spašava se što se može, no vodi koja nemilossrdno gazi sve pred sobom, ne može se pobjeći.
Gdje je sada taj ministar koji nam stiže iz Zagreba?
Pokupska dolina živi u dolini očaja i suza, rijeke probijaju rekorde, Karlovčani su na rubu živaca. Kad im spomenete ijednog ministra, dobivaju "slom živaca". – Nemojte nas ništa pitati, gdje je sad taj ministar Jakovina koji je tu stigao iz Zagreba i nama govorio da neće biti poplave? Pa to je za ostavku, ako ne zbog neznanja,onda iz poštovanja prema nama, složni su Karlovčani.