Francuska sobarica

Valjda mi je ¨Francusku vezu¨ u mozgu povukla jedna od bezbrojnih tv emisija u kojima se kuha i spravljaju jela svih vrsta, a nakon prekomjernog bombardiranja francuskom salatom, kao neizostavnoj zdjeli na blagdanskom stolu, na red došao i francuski krumpir, kao jelo koje se može spremiti od ostataka blagdanskih delicija.
Film spomenut u prvoj rečenici jedan je od onih koje bi mogao gledati u istoj mjeri kao i ¨Sam u kući¨, ali njega repriziraju tek svake prijestupne godine…
Ta velika zemlja dala nam je francusku kapu, francuski ključ, kojeg je moj tata zvao ¨rinič¨, što nigdje nisam čuo, već spomenute gastro specijalitete, a meni su bar malo bili simpatičniji, jer njih, kao i nas rođene u Karlovcu zovu – žabari!?
Generalno ,idu mi na živce jer nas uglavnom njihovi nogometaši i rukometaši pobjeđuju, a o onom Thuramu koji je jedina svoja dva gola u karijeri zabio nama u polufinalu ’98. neću ni pričati, tako mi Karabatića i Zidana.

Frankofoniju u mom mozgu okupirali su događaji iz jeseni Orwelovske 1984, dakle prije punih 40 godina, a radnja je smještena na Bukovačku i obližnje ulice u Zagrebu, preciznije u Barutanski breg i Barutanski jarak, kako se zovu brijeg i jarak što iz Bukovačke vode uzbrdo prema Rebru i Remetama.

Konobario fušario sam tada u čuvenoj ¨Osmici¨ u koju su išli svi s tog i širih područja, a kako sam i stanovao na Barutanskom bregu, brzo sam se uklopio u odličnu ekipu koja je djelovala na tom području.
Bili smo baš kompaktno društvo mladića u ranim dvadesetim koji su funkcionirali po sistemu čopora, što znači svi skupa na utakmice Dinama i Cibone, pa i hokejaša Medvešćaka, svi u Saloon, svi u klub Max  u kvartu, čak smo i ekipu koja je igrala na turniru ¨Kutija šibica¨ nazvali, kako drugačije nego – Barutana boy’s!

Nikad nije bilo zle krvi ili sukoba ni u čemu, a pogotovo ako je netko od nas momaka bacio oko na djevojke u ljetnim haljinama ili crvenim kaputima, nije bilo šanse da se netko drugi upucava, štoviše opet bi proradio sistem čopora pa smo svi pomagali da nam prijatelj, kako bi se to stručno reklo – umoči!

Jedna od situacija ima francuski prizvuk, pa evo priče:

Moj cimer Luka s koji sam dijelio sobu i kupaonicu, bacio je oko na djevojku koja se niotkud jedne večeri pojavila u ¨Osmici¨, sama i malo neobična.
Za razliku od drugih cura koje su tamo dolazile u trapericama i majicama rokerskog izgleda, ona je odisala nekom višom razinom.
Crveni kaput, šešir, rukavice kad je zima i kad nije, plava kosa, šminka po propisu, torbica sigurno ne kupljena kod Janjevaca na Kvatriću, uglavnom minice, opako dobre čarape, kad sjedne pripali cigaretu, tanku damsku i naruči kratku kavu bez šećera s kockom leda!?
Ej.. Takve ne prolaze ispod radara samo tako, pa nikad dugo nije sjedila sama, a uletavali su lokalni poduzetnici, fiškali, nekoliko Dinamovih nogometaša , ali nitko je i drugi put nije dopratio na njeno omiljeno mjesto u separeu, što je bio znak da nisu prošli prijemni..

S vremenom saznao sam da se zove isto kao i ona junakinja pjesme ¨Novih fosila¨ što ustaje u pola šest, da živi na Remetama, da studira francuski i još nešto, da joj tata koji se doselio iz Hercegovine ima bagere i još nekakve strojeve, da joj je užasno dosadno u životu, da jedva čeka završiti faks pa otići u Monte Carlo, Nicu, Pariz…
Francuska je zemlja po njezinom genetskom kodu, to što je rođena u Širokom brijegu smatra neslanom šalom sudbine…Francuska, Marseljeza, svjetla Pariza to je život , a ne ova socijalistička vukojebina.
Netko je i iz našeg društva moralo probati otključati taj francuski ključ, a kako je ona izjavila da najviše voli plavooke likove pogleda kao Alain Delon, jedino se moj cimer Luka uklapao u te kriterije. Istina, bio je svijetle boje kose, ali oči i Delonovsko držanje bili su ulaznica i potencijalna propusnica za pokušati oboriti ¨Francu¨, kako sam joj ja dao nadimak. I njegov osmijeh podsjećao ju je na Belmondov kez, pa Luka, nema se što čekati, zaključio je naš čopor!

Luka se odvažio i pozvao je u naš podstanarski brlog na večeru!? Malo se nećkala, ali je na koncu pristala, a to je tek bio znak za opću mobilizaciju pomoći Luki da fascinira svima nedostižnu francuskinju i konačno s nje skine tu aureolu nedostižnosti, što nas je pomalo ljutilo…

Večera je bila zakazana za ponedjeljak, jer tako je njoj pasalo, pa smo uoči vikenda razradili pakleni plan ¨okupacije Francuske u 26 slika¨ , jer napomenula je da očekuje pravi francuski štih, a ne ćevape ili neku drugu Balkansku bakanaliju !?
Ma, uvalit će tebi Luka francuski poljubac, hrabrili smo ga, netko je dobacio da će je on, ako već nitko drugi nije pretvoriti u francusku sobaricu, a ne gine joj na kraju valjanje s Lukom u prostranom francuskom krevetu!
Ja sam bio zadužen za gastronomski dio, ali kako se moje kulinarsko znanje svodilo na pečena i kuhana jaja, juhe iz vrećice i roštilj, zaključili smo da jedino što možemo pripremiti je- francuski krumpir !
Imamo krumpira, a ja ću ovaj vikend doma pa ću donijeti domaćih jaja, kobasica i špeka, a mamu ću zamoliti da speče pitu od jabuka, jer su nam rekli da je to omiljeni desert u Normandiji i Bretanji. To je najlakše pripremiti, ali treba nam ¨protvan¨, da umijesimo taj francuski krumpir…
Našli ga na dnu nekakve kutije , sav je bio garav i zapečen, pa smo pola dana Luka i ja strugali po njemu, potrošili sva sredstva na raspolaganju, na kraju smo ga ribali i sitnim šljunkom kojeg smo posudili iz hrpe u dvorištu !?
Dobar je , jebeš protvan koji blista, uostalom, stavit ćemo onu slabiju žarulju ,pa neće ni skužit’da je zadnji put bio upotrijebljen dok je još Savka bila na vlasti, ranih sedamdesetih…
Kaj ćemo s pićem?
Uhhh, mora bit francuski konjak, kakvo crno vino koje ima taj štih…
Netko se dosjetio da Veccia Romagna ima istu boju kao i Martell, pa sam ja od gazde molio jednu praznu bocu u koji smo prelili ¨Veki¨, a one fensi čaše na stalak isto sam posudio iz kafića. Vino iz Burgundije odglumio je Kosovski kabernet preliven u zgodan vrč.
Sve za Luku, sve za uspjeh iskrcavanja na hercegovačku Normandiju, pa sam ja, kad smo spekli francuski krumpir, servirali stol, nestao u vidu lastina repa prema Kinu Zagreb gledati Rambo 2 ili Mad Max 3, ne sjećam se više….
Kod lokalnog DJ.-a nasnimili smo kazetu s najboljim laganicama, a na kraju prve i druge strane bilo je ono uzdisanje i šaputanje ¨ J’ taime¨ To mora upaliti, Luka samo lukavo i polako…

Na stolu temeljito oribane i prozračene sobe je bio novi bijeli stolnjak, svijećnjak i meni karta koju smo jednim prstom nakucali na pisaćoj mašini , a pisalo je:

MENU CARTE

Pommes de terre Francises sur (francuski krumpir)
Salade mixte
Tarte aux Franse sur (pita)
Vin ruoge (Kosovski kabernet)
Digestive Martell

Bonnes nouvelles !

Kako je prošlo?

Padam u napast da tu stanem s pričom, kako je to najčešće u našim filmovima u kojima ne znaš je’l to kraj ili kaj?

Vjerujem da ste i sami zaključili da je to sve ipak bila samo još jedna epizoda i ¨Francinoj¨ fazi otkantavanja svih i svakoga, pa je tako prošao i Luka.
Prigovarala je svemu…

Francuski krumpir je jelo seljaka, isto kao i pizza u Italiji, pita je bila suha, ¨Martell¨ u nedovoljno zagrijanoj čaši(!?), vino (Kosovski kabernet) ipak s dna francuske ponude, u Trstu ima puno bolja ponuda i tako redom…

Rekao je Luka da mu je došlo da je izbaci iz stana ,pa nek’ pješači uzbrdo na Remete, ali je ipak otpratio do taxi stajališta nadomak Maksimirske i platio joj put kući.
Pola protvana krumpira pojeli smo nas dvojica tješeći se u dva ujutro, a isto su prošli i fajk tekući aduti.

Ona se nikad nije dočepala Francuske, štoviše, nakon što je predstojeću novu godinu dočekala na Plitvicama s vlasnikom zlatarnice iz centra, napustila je fakultet, udala se, i postala prava francuska sobarica, dobro kućanica.
Za njom je u zraku Bukovačke ostao samo miris parfema i uspomene koje, eto još nisu ishlapjele.