Baš danas, na Međunarodni dan ljudskih prava Karlovcem se proširila vijest kako je u prognaničkom naselju, ili onome što se nekad tako zvalo, na Gazi, nakon struje zatvoren i dovod vode.
Naselje kojem je rok trajanja istekao već prije desetak godina, izgrađeno je početkom rata za zbrinjavanje brojnih prognanika i izbjeglica iz Hrvatske i BiH i mnogim je obiteljima bilo dom čak punih 15-ak godina.
Sada je, reći će neki, napokon zatvoreno.
No, u njemu smo i danas, bez struje i vode, našli stanovnike.
Obitelj Anke Beganović, koja svoj dom traži već 15 godina, iz rodne Dalmacije na Gazu je stigla 2002. Do četvrtka mora iseliti i s Gaze, a nova adresa njoj i kćeri bit će prognaničko naselje Mala Gorica kod Petrinje. Sin Jasmin ostat će u domu u Karlovcu kako bi završio školu.
Anka govori kako ni nakon 15 godina nastojanja, i sve sile obećanja, jer nema kome se u državi nije obratila, njen problem ni danas nije riješen.
Naime, Hrvatica Anka prije rata živjela je s mužem muslimanom u Srbiji. Nakon što je rat počeo s djecom se odlučila vratiti u svoj rodni Omiš.
Bio je to tek početak pakla kojeg prolazi već godinama.
– Kako ću se osjećati na Dan ljudskih prava. Obigrala sam sva ministarstva cijele države, tražeći kao Dalmatinka da se moje stambeno pitanje riješi u Dalmaciji. Obigrala sam cijelu državu, čak se i gradonačelnik Omiša Škaričić prije godinu dana obvezao da će mmi se naći zemlja u Dalmaciji i ja sam do danas već trebala biti u svojoj kući u Dalmaciji. Međutim, ja sam vjerovala, a obećanje je ispalo “ludom radovanje” – ispričala je za Radio Mrežnicu Anak Beganović u trošnoj, mračnoj i hladnoj prognaničkoj kućici na Gazi.
Zbog obećanja da će joj biti riješen smještaj u Dalmaciji, Anka je odbila kuću u Tušiloviću koju joj je ponudio Ured za prognanike u Karlovcu.
– Morala sam jednu odbiti u korist druge. Ja sam odbila ovu u Karlovcu. Sad je ispalo za Zagreb sam riješena, Karlovac sam odbila u korist Dalmacije, Dalmacija me nije riješila. Sad moramo u iduće prognaničko naselje s tim da razdvajaju obitelj. Moja djeca i ja smo jako vezani, no sin će ostati radi škole, a nas dvije idemo u iduće prognaničko naselje. Do kad, kad će se riješiti naše stambeno pitanje, pa mi smo već prošli 15 godina pakla i teškoga života – pita se Anka.
Sada, kaže ne zna gdje je.
– Niti sam u Dalamciji, ni u Karlovcu, na znam gdje sam. Došlo nam je rješenje da idemo u novo prognaničko naselje u Malu Goricu kraj Petrinje za koje smo čuli da se, pak, zatvara u proljeće. Kuda onda dalje? Mi smo izvarani i izigrani slučaj… – zaključila je Anka. No, ipak se nada.
Vjeruje da će gradonačelnik Omiša, koji je javno na državnoj televiziji obećao riještiti njihov slučaj, to na kraju i učiniti.
– Očekujem da gradonačalnik u Omišu, Škaričić, poštuje riječ koju je rekao da će se naći teren u Dalmaciji za moju kuću ili na državnoj zemlji, a ako ne, da mi barem srede na mojoj zemlji. Tražim od njih da drže datu riječ…