Lenijeva umjetnička dugoreška duša: Njegovi murali Krleže i Mihalića postaju “brend” Karlovca, ali on ima jednu veliku želju…

-Fantastično, super, vau, u najkraćem su bili komentari onih koji su najnoviji izgled karlovačkih pročelja na kojima su naslikani Miroslav Krleža i Stjepan Mihalić, ali i mnogi drugi znani i neznani.

Iza svih tih umjetničkih djela stoji ime i potpis  37-godišnjeg Dugorešanina Leonarda Lesića, svima poznatijeg kao Leni. Samozatajan i skroman, Leni polako ali sigurno osvaja karlovačka pročelja i fasade, ali njegov potpis i radovi mogu se vidjeti i u Zadru, Ozlju, uskoro u Sisku, pa čak i u Londonu.

Umjetnik s bojom tržište je “probio” s muralom Miroslava Krleže prije nekoliko godina i to nigdje drugdje nego u Krležinoj ulici u Karlovcu. Sveprisutna energetska obnova uskoro je prekrila mural i uklonila najvećeg Krležu, no Lesiću nije dugo trebalo da ovog, po mnogima najvećeg hrvatskog pisca 20. stoljeća,  vrati tamo gdje mu je mjesto. Rekli bi neki – “još starijeg i još ljepšeg”.

A onda je u suradnji s Daliborom Jurasom stigla i Dragojla Jarnević, pa za njom Slavko Mihalić, uglavnom, sasvim dovoljno da svakog tko imalo prati zbivanja, zaintrigira tko je taj koji tako dobro “farba” karlovačke fasade.

Leni priznaje da mu je deset puta lakše biti na skeli i raditi mural, nego davati intervju. 🙂 U “svojoj” Dugoj Resi završio je srednju školu za dizajnera i sa zahvalnošću kaže kako je njegovu generaciju u tom smislu dobro “istesao” Vlado Halovanić. -Prve dvije godine bile su iste kao primjenjena umjetnost u Zagrebu, prof. Halovanić nas je odlično izdrilao i puno sam od njega naučio. Od malih nogu učim i vidim se u crtanju i slikanju, objašnjava nam.

Usavršavao se u crtanju likova iz Alana Forda

-Oduvijek sam volio crtati i to mi je išlo, neki su crtali autiće ili lutke, a ja sam crtao likove iz stripova, najviše Alana Forda, prisjeća se Leni.Upravo to crtanje likova iz stripova dodatno ga je “usavršilo” u pokretu umjetnika. Prije velikog Krležinog murala radio je i dosta manjih, od Duge Rese nadalje. Tako je poznata mačka na parkingu iza robne kuće njegova, tu je naslikao i poznatog Željka Malnara, da bi se sve preokrenulo prije 5 godina kad je stigao “jumbo” Krleža. -Tu su me zapazili i tako je krenulo.

Slikanje murala je veliki fizički posao, a on sam doživljava se na neki način kao “bauštelac”. -Puno tu pripreme treba, nema ništa napamet, sve treba izmjeriti, radi se po svakakvom vremenu, treba se penjati po skeli. -Gušt je to, dodaje i kaže kako je Krležu radio u koroni, pa su ga malo propusnice “zakočile”. Trebalo je, naime, iz Duge Rese doći do Karlovca što je udaljenost od čak 5 kilometara, pa proći “policijski punkt” u Gornjem Mrzlom Polju, no kad se situacija počela smirivati, Leonard se vratio poslu.

Veličina nije bitna, bitan je motiv

U prosjeku mu za jedan jumbo mural treba četiri do pet dana žestokog posla. Što se tiče cijene, kaže da nema pravila. – Nije bitna veličina, nego motiv odnosno koliko vremena ode za takvo jedno dijelo. Portrete obožavam raditi, a najviše volim te žive i vedre boje koje ljudi zapaze, da im pobude pozitivu. Nekada po dizajnu radim i nekoliko tjedana, nema ništa na brzo, sve treba dobro pripremiti i kad klikne u glavi i kad vidim da je to to, prenosim ga na zid.

Zaradim sebi za plaću, a najveća mi je fobija da ću prolit’ kantu s bojom preko završenog rada

Leni nije skup umjetnik, kaže i sam da mu taj dio vezan uz novac nikad nije išao. – Nikad nisam bio dobar biznismen, tu zakažem, objašnjava kroz smijeh. Ali, zato je tvrdoglav i veli da si uspije “zaradit plaću” s ovim poslom. Kad radi na skeli, nema strah od visine, ništa ga ne muči, niti je imao nezgoda, ali ima jedan strah: – Uvijek me strah da ću na kraju, kad sve bude gotovo, srušit’ neku kantu preko cijelog rada, ta fobija me stalno prati i onda dodatno pazim.

U životu je radio sve i svašta, a vrlo rano postao je i otac. – Dobio sam Helenu koja je sada maturantica, i to odlična i na koju sam jako ponosan, a prvi put sam se zaposlio s 19 godina, promijenio puno poslova, radio svašta, baš svašta, a onda s novim ponosom dodaje da je prije 3 mjeseca postao ponosni tata male Alise.

Uz to što je ponosan otac dviju kćeri, već sad iza Lenija ostaju prava umjetnička djela koja ne blijede. “Rok” njegove boje je barem 10 godina. – Sve blijedi, ne postoji neka trajna boja, te farbe su za to i predviđene, objašnjava onima koji ga pitaju koliko boja traje i hoće li s vremenom nestati.

Englesku osnovnu školu krasi Lenijev mural na temu različitosti

Prije nekoliko godina otputio se u Englesku, a tamo je na velikoj fasadi škole izradio mural na temu različitosti u društvu. – Nacrtao sam troje djece, bijelo dijete, muslimanku i crnca i iznad toga sam napisao “Znanje  je moć”.  Oni su to super prihvatili, stavili hrpu klinaca ispred murala i sve je ispalo sjajno, prisjeća se. Nije to prva škola čiji je zid Lesić ukrasio jer i ona na Turnju ima njegov potpis.

A uz Karlovac i Dugu Resu, njegovi radovi mogu se vidjeti i po Zadru gdje je radio Blagoja Bersu, radio je u Vodnjanu magarca, sljedeći tjedan je u Sisku, odlazi i na Brač,  uglavnom,kako kaže, posao stalno ide.

Leni je ona vrsta umjetnika koji živi za svoj posao i stvaralaštvo, duboko vezan za svoj grad, kraj i način života. Od onih je koji najbolje dokazuju izreku “svuda odi, kući dođi”, pa tako i on sam koliko god da putuje, uvijek se vraća u grad na Mrežnici i iz njega ne misli nikud otići.

Nikud iz Duge Rese

Jedino što ga malo možda žalosti jest da najmanje radi baš doma, u Dugoj Resi. Uz crnog mačka, Malnara i Van Gogha, htio bi ostaviti i neki veći pečat u gradu koji je njegov dom.

– Ne idem ja nikud iz Duge Rese, ne planiram, tu sam doma, zato mi i je velika želja tu nešto napraviti, u gradu u kojem živim. Da bude nešto konkretnije, neki veći rad, priča Leni. Priznaje da je već “bacio” oko na zid na zgradi Fine i policije koji bi bio gotovo savršeno platno za neko novo umjetničko djelo. Doduše, u Dugoj Resi, baš kao i u Karlovcu i ostalim našim gradovima, postoji niz  zgrada čiji zidovi vape za obnovom i novim životom kojeg im upravo Lesić može dati, pa jedino možemo iščekivati kojeg će prvog Leni osvojiti.

Zidno slikarstvo izuzetno je popularno u svijetu, a murali sve više postaju obilježja nekog grada udahnjujući novi život zgradama i kvartovima. Naš Leonard Lesić pravi je predstavnik te moderne street art scene i umjetnik koji svoje radove ne “svojata”, već ih smatra svačijima kad budu završeni. Velika umjetnička i dugoreška duša, nadamo se, još će puno godina biti “bauštelac” i ostavljati svoj trag na pročeljima i fasadama zgrada oko nas.