Na Starom gradu Ozlju pronađeni vrijedni ostaci: Stari bedemi, posuđe, ali i rijetke igraće kocke

Već drugu godinu za redom vrše se arheološka istraživanja u dvorištu Starog grada Ozlja na trasi budućeg vodovoda i kanalizacije. Sloj po sloj, i na svjetlo dana su izašli ne samo zidovi danas nepostojećih građevina, nego i zanimljivi sitni nalazi.

Vjerojatno najzanimljiviji od njih je jedan prilično mali predmet, dimenzija samo 9x9x9 mm. Radi se naime o kocki za igru, izrađenoj od kosti vjerojatno u 13. ili 14. stoljeću. Zanimljivo je da su brojevi na njoj posloženi jednako kao i na današnjim kockama, tako da zbrojevi nasuprotnih brojeva daju broj 7.

No za razliku od današnjih kocki, na kojima su rubovi „odrezani“ radi lakše vrtnje, u našem slučaju su plohe čak blago udubljene, što je prilično otežavalo vrtnju, te se kocka vjerojatno prvo zavrtila u nekoj čaši.

Iako su igre pomoću kockica bile poznate još od vremena Starog Egipta, pa i tijekom Rimskog Carstva, u srednjem vijeku je ovaj oblik igre na sreću bio izuzetno raširen, o čemu svjedoče pisani izvori. Crkva je ove aktivnosti nastojala zabraniti, te ih je smatrala vražjim poslom budući da čovjeka odvraćaju od poštenog rada i vode ga u grijeh. I mnogi gradovi nastojali su ili potpuno zabraniti, ili ograničiti kockanje, te je u dosta slučaja ono bilo dopušteno samo preko dana.

Bilo je i slučaja javnog spaljivanja kockica, te je zanimljiv podatak da je u njemačkom Nurnbergu samo tijekom 1454. godine spaljeno čak 40 000 kockica, što govori o raširenosti ove pojave. Ipak, nikakve zabrane nisu pomogle, te su se igre sa kockom održale sve do danas, te će ova kocka najviše podsjeća na igru „Čovječe ne ljuti se“.

Na žalost, ne zna se koje su se igre igrale s ovom našom kockom zbog nedostatka pisanih izvora. U statutima čak 10 hrvatskih primorskih srednjovjekovnih gradova spominje se igra pomoću kocke, no bez detaljnijih opisa. Vjerojatno se u dosta slučaja radilo o pukom bacanju kocke, no postojale su i složenije igre na ploči poput mlina ili backgammona, a u srednjovjekovnom Zagrebu se također igrala „ludus ad tabulam“ (igra na ploči) no o kakvoj je točno igri riječ, nije poznato.

Tako ni u slučaju ozaljske kocke nije moguće znati je li se pomoću ove kocke prokockavao imetak, ili je ona služila samo kao oblik zabave. Ne može se također znati tko ju je koristio, radi li se o Babonićima, tadašnjim gospodarima Ozlja, ili nekom od pomoćnog osoblja dvorca. Doduše, ovdje se pomoću kocke proricala budućnost iz Sibile, tj. gatalice Katarine Zrinski, no ipak 300-400 godina nakon što je ova kocka završila u zemlji.

No, ono što se sa sigurnošću može ustvrditi je da ovo predstavlja izuzetno rijedak i vrijedan nalaz. Naime, sa područja Hrvatske, osim ozaljskog, poznate su još samo dvije srednjovjekovne igraće kocke.

Tako je jedna od njih nađena u utvrdi Čanjevo kod Novog Marofa, a druga u grobu ispod pavlinskog samostana u Svetom Petru u Šumi. Stoga ovaj prilično poseban nalaz, jednog će dana sigurno naći svoje mjesto u stalnom postavu Zavičajnog muzeja Ozalj kao svjedok svakodnevnog života jedne srednjovjekovne utvrde.

L. Grčić