‘Netko nam je pucao na kuću u kojoj smo živjeli, mislim da je to bila kap koja je prelila čašu, da shvatim da je doma najljepše’

Životni put mlade i talentirane karlovačke košarkašice Ele Koller proteklih se godina pretvorio u pravu sportsku bajku. Kao kapetanica Ženskog košarkaškog kluba Karlovac, svojim je radom i borbenošću privukla pozornost američkih trenera, spakirala kovčege i otputovala u Orlando, točnije, u srednju školu The Academy of Central Florida, kako bi ostvarila svoj košarkaški, ali i životni san.

Taj san se, barem na jedan dan, čak pretvorio u pravu noćnu moru, jer, kako nam je ispričala, 18 metaka ispaljeno je na kuću u kojoj je živjela. Kako je izgledala svakodnevnica mlade sportašice u ‘obećanoj zemlji’, koliko se američka košarka razlikuje od europske te kako je ovo prekooceansko iskustvo oblikovalo njezin karakter na terenu i izvan njega, otkrila nam je u današnjem razgovoru.

‘Meni osobno je bolje u Hrvatskoj, u Americi se većina ljudi nezdravo hrani’

Sad, kada si se vratila u Karlovac, možeš li nam reći gdje je bolji život, u Hrvatskoj ili Americi?

Meni osobno… U Hrvatskoj. Sad, netko drugi će možda reći drugačije, ali jednostavno, kad se tako navikneš na ovaj ‘balkanski mentalitet’, teško se priviknuti na to njihovo, na ljude, na njihov ubrzan način života. Tako da, što se mene tiče, ja bih rekla u Hrvatskoj. Jednostavno sam na to navikla, ali ne mogu reći da je tamo nešto bilo sad preloše.

Nešto što svi spominju u kontekstu razlika između nas i Amerike je hrana. Čija kuhinja je bolja?

Što se tiče domaće hrane, to je u Hrvatskoj i općenito na prostoru Balkana daleko najbolje. Ali što se tiče fast fooda, kojeg sam, naravno, morala probati, rekla bih da je tamo, eto, mrvicu bolji. Možda zato što je njima to sve ono ‘vau’. I mislim da im je to prvobitna prehrana, nažalost. Ali da mi je falila domaća hrana, naravno da je, pogotovo sarma, burek, ne bi mogla bez toga. Ali, kažem, i tamo sam se, eto, snašla.

Znači potvrđuješ stereotip da Amerikanci samo jedu taj ‘fast food’?

Nažalost, da. Sad sam vidjela iz prve ruke. Stvarno se tamo većina ljudi nezdravo hrani. I k tomu još ne trenira, ne bavi se nikakvim aktivnostima, nikakvim sportom. I žive taj neki, to je ubrzan život, ali opet, oni uglavnom sjede u nekim uredima. Stvarno se nimalo ne kreću. Tako da su to baš ono loše kombinacije, pogotovo uz te fast foodove, koji su tamo jako napredni.

Američka ili europska košarka? LeBron James ili Michael Jordan?

Vratit ćemo se na tvoje poglavlje u Americi malo kasnije, idemo malo o samim počecima. Je li ti košarka oduvijek bila prva ljubav ili su bili neki drugi sportovi u igri?

Pa, bilo je tu svega. Započela sam s karateom, nakon toga je bio ples. Onda paralelno uz ples uskočila je i košarka, pa uz košarku nema čega nije bilo. Stvarno sam probala sve što sam u Karlovcu mogla. Išla sam i na odbojku, nogomet, rukomet, tenis i stolni tenis. Ali sve to uvijek je bilo u isto vrijeme kad i košarka. Nekako, što god da sam probala, nikako se nisam mogla maknuti od košarke. Tako da, nakon što sam sve isprobala, shvatila sam da nema do košarke, onda je na tome stalo i od tad samo košarka.

Vjerujem da si sigurno gledala NBA, WNBA i europsku košarku kao mala. Američka ili europska košarka? I tko ti je, recimo, najdraži igrač?

Naravno da svi volimo pogledati NBA, to je jednostavno tako svjetski poznato. Ali, preferiram europsku košarku. Sada sam probala obje varijante, znam i pravila koja su drugačija. Jednostavno mislim da se u Europi igra bolja košarka. Tu je napetije i teže. Postoji i sterotip da se u NBA-u ne igra obrana, a u usporedbi s europskom košarkom, rekla bih čak da su i u pravu. Zanimljivije mi je gledati europsku košarku, ali opet, u NBA-u su takva poznata lica da jednostavno ne možeš ne pogledati. Kad bi morala izdvojiti jednog igrača, to bi vjerojatno bio Derrick Rose. Jako mi je žao, eto, što se on prerano ozlijedio. Odnosno, što se uopće ozlijedio. Zbog njega su mi nekako i Bullsi ostali najbliži. Trenutno mi nije nitko najdraži iz Bullsa, što je najzanimljivije, a ne mogu reći da uopće imam nekog najdražeg igrača. Volim pogledati Stepha Currya, pogotovo s obzirom u kojim godinama igra na najvišoj razini. Čak i mladi Wembanyama, koji je došao u ligu i što on sad radi cijeloj ligi. Sve mi je to zanimljivo.

Jedno pitanje koje će ti možda biti najteže za odgovoriti i odlučiti se. Tko je, po tvom mišljenju, najveći svih vremena, takozvani ‘GOAT’?

Dosta teško. Nikada nisam birala GOAT-a. Allen Iverson mi je bio jako dobar igrač i baš sam ga voljela gledati. Ali, između ovih najpoznatijih i najboljih, kad bi morala birati ‘to settle the debate’ između LeBrona Jamesa i Michaela Jordana… Ipak bih se opredijelila za Michaela Jordana. Mislim da je on bio zeru bolji.

Kobe Bryant?

Kobe je stvarno odličan igrač. Bio je i to sve stoji. Ali… Nikako mi nije za GOAT-a. To je, evo, samo moje mišljenje. Nemam ništa protiv njega. Njegova etika rada je stvarno neusporediva. On je bio legenda, ali Jordan je ipak Jordan.

‘Takvom sam se pozivu nadala godinama’

Od rođenja živiš u Karlovcu. Je li se bilo teško odlučiti i na koncu otići u Ameriku?

U početku nije. U početku je tu bio samo adrenalin. Ja idem, živim svoje snove! To je meni ‘high life’. Ali, s vremenom je tamo postalo teže. Sam odlazak nije bio toliko težak, jako sam otvorena, ekstrovertna osoba, kako bi se reklo. Tako da, što se toga tiče, volim isprobavati nove stvari, a ovo mi je došlo kao blagoslov. Onda je došao jedan duži period, što sam duže bila tamo, počeli su mi faliti ljudi ovdje. I način života, kojeg sam baš bila usporedila, jedva sam naviknula na ovo ovdje. U početku doći tamo i malo živjeti ono tjedan-dva, čini ti se kao samo neki izlet ili putovanje, tek tako. A nakon par mjeseci, kad sam stvarno shvatila da tu trebam živjeti, onda mi je postajalo malo teže. Onda su falili prijatelji, društvo i ljudi koji me razumiju. Tako da, rekla bih da je tek kasnije zapravo postajalo teže.

Dobila si od škole polovicu iznosa za stipendiju, a dio si dobila od svojih sugrađana. Koliko ti je značilo aktiviranje cijelog Karlovca da ti pomogne prikupiti sredstva za put u Ameriku?

Značilo mi je jako, jako puno, stvarno. Drago mi je vidjeti tako ljude, da žele pomoći, da žele pridonijeti nekoj mladoj osobi koja živi svoje snove, slijedi svoje ambicije. Jako sam zahvalna na tome što su mi pomogli, a stvarno su puno pomogli. Vjerojatno ni ne znaju ljudi koliko je to meni značilo i olakšalo sam put. Nekako, kad sam otišla tamo i imala loše dane, doslovno su me nosili ti ljudi i to mi je bio tada baš vjetar u leđa.

Kako je uopće došlo do tog poziva iz Orlanda i kakav je bio osjećaj napokon ostvariti svoje snove?

Takvom sam se pozivu nadala godinama. Svaku večer sam molila da idem u Ameriku igrati košarku i zapravo je došlo do toga skroz neočekivano. Imala sam sažetke svojih utakmica, to sam tako objavljivala na nekim sportskim stranicama, a to je sve jako poznato u Americi, ali kod nas nitko ne zna za to. Malo sam istraživala i ozbiljnije sam se tim bavila… I jedno jutro, iskreno, stvarno ne znam odakle je taj trener došao. Probudila sam se i vidjela da me zapratio na Instagramu, Twitteru, YouTube-u i vidio te moje objave. Na kraju krajeva, javio mi se na Whatsapp, negdje je pronašao moj broj i predstavio se. Rekao je tko je on, gdje je škola, kakva je to škola, objasnio koju ligu igraju i sve zapravo što bi trebala znati u početku. U životu nikada nisam bila sretnija nego u tom trenu. Za njega sam prvi put čula tad kad mi se javio, tako da, eto, Bogu hvala da je on mene našao i da mi se javio i da sam uspjela otići.

U Orlandu sparina, visoke zgrade u New Yorku su bile ‘vau’

A kako je izgledao tvoj prvi susret s Orlandom, što te najviše, možda, iznenadilo?

Prvo sparina! Izašla sam iz aerodroma i takva me sparina lupila, a mislim, to je Florida. Ali, navikneš se. Zatim sam u kući srela moje cure, upoznala ih. Imali smo kuću samo za sebe i tu su bile odbojkašice i košarkašice. Tako da sam se s njima prvo susrela. Bilo je zanimljivo. Svaka je nekako posebna na svoj način. Većina ih je iz Južne Amerike pa pričaju i španjolski, bila je tu i ta jezična barijera, sve potpuno novo i drugačije. S vremenom sam se nekako opuštala i navikavala na tu hranu njihovu, ali onu koja nije fast food. Tako da, sve u svemu, bilo je teško, ali dobro. Najveći izazov je možda ta promjena u košarci. Tamo je ipak sve izazovnije i teže. Mislim, da se razumijemo, zato sam i išla. Ali, možda ta prilagodba na te neke stvari mi je najteže pala.

Naspram Karlovca, Orlando je stvarno ogroman. Kako je bilo živjeti u tako velikom gradu?

Što je najbolje, mi smo bili malo izvan centra, tako da se to nije baš činilo tako veliko. Možda kao neki Zagreb. Ali, kad smo jednom otišli na neki izlet u sami centar, to je baš bilo neusporedivo. Nakon toga sam još išla u New York, to je još, ono, razina iznad. Tog jednostavno u Hrvatskoj, pa čak i u Europi, nema i stvarno je nešto novo, nešto drugačije. Divila sam se zgradama, meni su one visoke zgrade tamo bile ‘vau’. Tako da, te neke stvari su baš bile, a ono neću reći šok, ali te iznenade.

‘U Americi je jedan trening dnevno pakao, tamo si toliko umoran da ništa drugo ne možeš nego spavati’

Idemo se prebaciti malo na američku košarku. Sad si i sama potvrdila da je intenzitet tamo dosta jači. Kako je izgledao tamo jedan prosječan sportski dan, je li bilo više treninga nego u Karlovcu?

Što se tiče samog broja treninga, u Hrvatskoj je bio jednak, imala sam jedan trening dnevno, ali u Americi taj jedan trening dnevno je bio pakao. Tipičan dan je izgledao tako da se mi ujutro ustanemo, nešto pojedemo i odmah u osam ujutro smo imali trening. I u tom prvom dijelu treninga radilo se na tehnici, bio je i neki grupni trening, a onda malo kasnije individualni trening. Svatko je radio na nečemu svojem, pa su se tu uvježbavale i akcije. Trener je, iz nekog razloga, jako volio kažnjavati nas cure, tako da smo mi za svaku sitnicu trčale. Da se razumijemo, znali smo mi u Karlovcu trčati, ali ne ovako. I to su tako grozna neka pravila, ako jedna cura ne istrči, trčimo svi opet. Trening je trajao do nekih 12, nakon toga je još bila i teretana, i tako svaki dan. Tako da je bio balans između neke snage, kondicije i zapravo same košarke. Nakon toga smo išli doma, imala sam svega možda sat-dva vremena za sebe i zatim se spremali za školu. U tri smo već trebali biti u školi, pa do osam navečer biti u školi i tek bi navečer došli doma. I zapravo, nemaš ti više snage ni za što drugo, jer toliko te izmori dan i sam trening, da smo svi samo otišli navečer spavati. Išla sam u devet već spavati, a to mi se u Hrvatskoj rijetko kada dogodilo. Tamo si toliko umoran. da ništa drugo ni ne možeš, nego naspavati se da bi drugi dan mogao opet.

Kakva im je infrastruktura tamo, jesu li dvorane znatno modernije nego kod nas?

Pa, kako koje dvorane. Na primjer, ova naša je bila lijepo uređena, ali nije sad ništa spektakularno. Ali, kada smo išli igrati u Miami ili u Washington DC, gdje smo puno putovali zbog turnira, tamo su bile već malo ozbiljnije dvorane. Čak i college dvorane su već na visokom nivou. Ovisi koja te dvorana zapadne, ali zna biti jako lijepih. To su ogromne dvorane, hrpa publike zna doći gledati. Tako da je to isto bilo nešto što do sada nisam doživjela u Hrvatskoj, gdje god igrala.

Kako si se snašla s novim suigračicama i jesi li morala mijenjati svoj stil igre?

Možda malo, ali… Što se toga tiče, košarka je puno drugačija. Tamo se uopće ne improvizira kao što se to radi u Europi i u samoj Hrvatskoj. Učila sam 25 akcija kad sam bila tamo, pošto sam playmaker, a jedino te akcije i zoveš. Bilo je samo bitno da sve te akcije znaš, čak i ako je neka polukontra ili kontra, opet postoji akcija za tu situaciju. Stvarno jako malo improviziraju cure i ti treneri tamo. Ne samo naša momčad, nego svi općenito u Americi. Tako da mi je bilo potpuno drugačije, jer ništa zapravo ne možeš napraviti na svoju ruku. Možeš… I onda si na klupi ostatak utakmice. Možda mi je to bio najveći šok. Ta prilagodba da uvijek pazim što radim. Uvijek to mora biti nešto što svi znaju. A što se tiče drugih cura, to su sve jako dobre igračice. Ne razlikujemo se toliko u kvaliteti pa je onda bilo puno lakše. Na primjer, negdje u Hrvatskoj imaš momčad gdje jedna-dvije cure su ti super, a ove druge nisu, i onda ne možeš popratiti. Nema tog balansa više, a tamo svi sve znaju. Trener kad se izdere ‘zonski pressing’, svi znaju što se radi. Dok negdje u Hrvatskoj ti trebaš to vježbati, trebaš to sve naučiti pa zvati time-out, ovo-ono. A tamo to sve ide na brzinu. Jednostavno, moraš biti spreman što trener u toj sekundi kaže, to se radi i to je to.

Jesi li bila početni playmaker u školi?

Ne bih htjela reći da nisam, kako u kojoj utakmici, u nekoj jesam, u nekoj nisam. Bilo je turnira kad sam igrala jako puno, a bilo je turnira gdje nisam igrala uopće. Ali, ne mogu reći zapravo da je to toliko do kvalitete igračice, već do toga protiv koga igraš i kako ćeš najbolje igrati protiv njega. Na primjer, neke momčadi su igrale s dva centra, imali su dvije ogromne igračice i tu nije bilo smisla da onda trener igra s jednim centrom i sa četiri beka. Tako da, zapravo smo se mi svi, cijela momčad se ‘riktala’ prema tome s kim igramo. Ukratko, ako netko igra s dva centra, igramo i mi. I onda znaš da će jedan niski igrač morati biti na klupi neko vrijeme, dok se to malo ne izmiješa u toku igre. Ta minutaža ovisila je, uglavnom, o protivniku.

Kako ocjenjuješ tu sezonu i tvoje poglavlje u Americi, odnosno, jesi li zadovoljna ostvarenim?

Sve u svemu smo zadovoljni. Ova liga koju smo igrali, to je, ‘ajmo reći, turnir, ali se igra u više navrata kroz cijelu sezonu. Nije kao kod nas i ne mogu to uopće usporediti. Završili smo svoju priču u četvrtfinalu, tu smo, nažalost, izgubili. To je jako dobar rezultat s obzirom na druge momčadi i s obzirom na nekakvu kompetitivnost između timova. Mislim da je to jako dobar rezultat i trener je bio zadovoljan. Bilo je, jednom riječju, super.

‘Sve što mislite o Amerikancima je istina, školski sustav im ima jako niske standarde, stvarno su glupi ljudi’

U Karlovcu si završila tri razreda Ekonomsko-turističke škole, tamo si upisala četvrti razred. Koliko se razlikuje školski sustav u odnosu na Hrvatsku?

Školski sustav, kao što si i možete misliti, se jako puno razlikuje. To je dan i noć u usporedbi s Hrvatskom i Europom općenito. Sve ono što mislite o Amerikancima je istina. Sustav je napravljen tako da imaju jako niske standarde. Stvarno ništa ne očekuju od učenika i ništa ne zahtijevaju. Onda, nažalost, tako učenici ništa ni ne rade. Došla sam, ovo možda zvuči jako ružno, tamo među glupe. Kad su profesori vidjeli na kojem sam ja nivou, a na kojem su drugi, to je bio takav jaz da je to stvarno stvaralo problem. Došla sam na sat matematike i radili smo jednadžbe s jednom nepoznanicom. Pa to je, ono, osnovna škola ovdje kod nas. I ljudi to tamo nisu znali… Stvarno, profesor se morao na tome zadržavati, da on to objasni. Da ne kažem da ne znaju gdje je Hrvatska, neke tako geografske i povijesne činjenice. To je jako jako drugačije nego ovdje kod nas. I stvarno, kažem, ne bih htjela da nekog uvrijedim, ali kad gledaš tako, stvarno su glupi ljudi. Zvuči baš ružno, ali tako je kako je, nažalost.

Kako funkcionira taj status ‘student-athlete’ (student-sportaš) u Americi? Posvećuju li profesori manje pažnje vama sportašima?

U ovoj mojoj školi smo svi sportaši, tako da smo svi imali nekakvo ‘zeleno svjetlo’ da nam malo popuste. Pogotovo kad putujemo zbog utakmice, pa ti daju više vremena da nadoknadiš nešto i tako. Tako da ne mogu reći kako je u usporedbi s time kad netko nije sportaš, ali vjerujem da su fleksibilniji prema nekome tko je student-athlete. A student-athlete je obično kod njih neka viša klasa, stvarno se i van škole, kad netko čuje u dućanu, pogotovo u nekom manjem gradu, da si ti student-athlete, ti si za njih ‘predsjednik države’.

Rekla si mi prije razgovora da se pripremaš za prijemni ispit. Koji fakultet planiraš upisati?

Planiram upisati kineziologiju. To mi je želja još od malena. I, nekako, zagrizla sam za to, nisam do dan-danas pustila, a to me najviše možda i privlači. Bio je i plan da to studiram u Americi, ali, eto, odlučila sam da je možda bolje ovako ovdje. Prijemni je prošao dobro. Saznajem uskoro rezultate, tako da se nadam da ću upasti. Svi moji kolege iz Karlovca s kojima sam se pripremala, znam da svi to želimo. Pa eto, vidjet ćemo. (Ela je u međuvremenu prošla prijemni i upisala KIF op.a.).

‘Imala sam ponude iz Minnesote, New Yorka, Georgije, ali na kraju je odluka pala na Hrvatsku’

Je li bilo ponuda fakulteta iz Amerike?

Do zadnjeg trena sam se dvoumila i bila je jako teška odluka jer bilo je dosta ponuda iz cijele Amerike. Iz Minnesote, New Yorka, Georgije. Tako da sam stvarno imala puno opcija. Ali, nekako na kraju je odluka pala na Hrvatsku, bez obzira što je tamo igra neusporediva i sama ta košarka je nešto ‘vau’. Najveći problem je bilo to što tamo ne bih mogla studirati kineziologiju kao takvu. Oni imaju neke izvedenice i to nije to. Predmeti nisu isti. Bilo me strah da jednog dana. kad ne budem igrala košarku. ta diploma neće biti isto što i ova ovdje. Tako da, kako sam i rekla, baš sam zapela za kineziologiju. Imala sam si zacrtano da to želim. I ono, najizvornije je to što je ovdje u Hrvatskoj. Ali i sami obrazovni sustav, to je neusporedivo s ovim ovdje u Hrvatskoj. Nažalost, u lošem smislu. Mi smo daleko ispred toga, pogotovo Europa. Također i sam način života, kao što sam rekla na početku, teško se tako nekome s Balkana priviknuti na njihov život. A pošto meni ova godina nije bila baš nešto, ne mogu se, što se tiče života, ne pričam sad o košarci, zamisliti da sam sad tamo još pet godina i da se mučim i ne uživam u životu i studiranju. Kad znam da bih ovdje mogla raditi i studirati baš ono što želim.

Prije odlaska si spomenula da ti je san proći život s košarkom pa se, na kraju, vratiti doma. Jesu li ti se možda planovi malo poremetili sada nakon Amerike?

Nisu se stvarno promijenili. Meni je i dalje želja igrati košarku i putovati svijetom. U Americi sam jako puno putovala. Išla sam i u Južnu Ameriku, Kolumbiju, Washington DC, bila sam u New Yorku, Georgiji, Miamiju. Stvarno sam jako puno toga prošla i proputovala, to mi je bilo super. I kažem, Ameriku sam sad prekrižila sa liste, ostaje mi Europa. Nadam se da će nakon fakulteta biti prilike da zaigram i izvan Hrvatske, negdje u Europi. A vidjet ćemo što će biti, nikad ne reci nikad, ne otpisujem Ameriku totalno, ali vidjet ćemo.

ŽKK Karlovac je opcija, Ljetna liga ne, poruka za mlade igračice: Nemojte odustajati!

Godinama se pokušavaju okupiti seniorke ŽKK Karlovac. Je li to možda jedna od opcija, ako se, naravno, okupe?

Pa… da. Planiraju se seniorke okupiti već par sezona, ali, eto, nikako. Vidjet ćemo što će sada biti. Interesa uvijek ima i rado bih igrala, ako se okupe. Sigurno ću zaigrati doma. Ali, eto, svega par cura je tu, starijih, koje bi bile redovite, da budemo konkurentne. A s par cura se jednostavno ne isplati igrati sezonu. Tako da, ako ne ove, možda iduće sezone. Vidjet ćemo. Možda dođu neke ozbiljnije cure.

Prvi puta su se pojavile i ženske igračice u karlovačkoj Ljetnoj ligi. Vidiš li se možda u tome, jesi li dobila već kakve ponude?

Ponude nisam dobila i, iskreno, nemam baš želju igrati. Više uživam gledajući i svaka čast curama koje igraju. Meni je to samo zanimljivo za gledati, tako da, nadam se da one uživaju, ali meni je bolje na tribinama, za sada.

Za sami kraj, što bi poručila mladim košarkašicama iz Karlovca koje sanjaju iste snove, a kao i ti, započinju svoj put na igralištu u Šancu?

Prije svega bih rekla da nikad ne odustaju. Odmah da kažem, stvarno jako volim košarku, tu su bili neki drugi prioriteti, ali košarka mi je beskrajno bitna. Nemojte odustajati! Živite svoje snove, budite ambiciozni i dajte sve od sebe i rezultati će sigurno doći, na terenu i van njega. Prilika će uvijek biti, nešto će se negdje otvoriti, samo budite ustrajni.

Jesi li stigla pogledati koju NBA/WNBA utakmicu dok si bila u Americi?

Jesam, pogledala sam NBA utakmicu, bilo je to samo otvaranje sezone u Orlandu. Igrao je Orlando Magic protiv Miami Heata.

Je li te posebno dojmio neki igrač kad si ga gledala uživo? Banchero? Franz Wagner?

Da. Sigurno bih izdvojila Banchera. Realno sam zbog njega i išla. Da se razumijemo, to su ipak neke momčadi koje mi nisu u prvom planu, ali mi je svakako bilo drago da mogu prisustovati NBA utakmici. Ipak je to nama Europljanima doživljaj. Bilo je stvarno super za pogledati, Orlando je na kraju i pobjedio, za njega sam naravno i navijala.

Teoretski, da za pet-deset godina dobiješ ponudu, recimo, Indiane Fever i dobiješ priliku igrati s Caitlin Clark, ako ona i dalje bude igrala tamo, naravno. Bi li prihvatila tu ponudu? Bi li se vratila nakon svega?

Ne znam. Nikad nisam imala baš želju igrati u WNBA. Nije me to baš nešto privlačilo, pa ne znam. Ne mogu sad reći da bih odbila, sigurno ne bih, ali… Ma vjerojatno bih, nećemo se lagati, vjerojatno bih. Sigurno to ne bih odbila, ali ako se ne dogodi, kažem, nije mi to neka velika želja, tako da, ako bude, neka bude, ali ‘ajde,vidjet ćemo.

Kap koja je prelila čašu…

Imala si u Americi jedan dan iz najgore noćne more. Što se dogodilo?

Imali smo incident, eto, gdje stvarno do sad, do tog trena, nisam vjerovala. Znaš ono, sve što vidiš na filmovima, ma nije to tako u stvarnosti. I eto, do te večeri stvarno nije bilo tako. No, jednu večer, mislim da je bilo oko dva ujutro, većina nas je već spavala, ja barem jesam. I u jednom trenu su cure počele vrištati. Ali, vrište svaku večer pa mi nije bilo ništa neobično. Ja sam mislila samo da su sretne, ono, da se nešto dobro dogodilo. Na kraju sam tek ujutro saznala šta je bilo, jer sam ja sve drugo prespavala. U toj noći nam je neko pucao na kuću. Pronašli su nam metke u kući i u dvorištu. Dvije cure su bile dolje. Bile su tamo u kuhinji i netko je doslovno pucao, a pronašli su metke čak i u hladnjaku. On ih je, na svu sreću, zaustavio. Razbili su nam staklo od terase, sve se polomilo. Zato su cure i krenuli vrištati, otrčale su brzo gore. Žena koja živi s nama je pozvala policiju, došli su i napravili cijeli očevid. Rekli su da je netko ispalio jako puno metaka. Mislim da su rekli 18 sveukupno. Tako da je to baš bila, ono, situacija. Nikad se nije saznalo ni što je bilo ni tko je to napravio. Najveći problem je to što tamo bilo tko može imati oružje. I nama je policija rekla, gledajte, kao, vi se sad možete preseliti, možete ovo-ono, ali mi njega vrlo vjerojatno nećemo naći. Jer, baš zato što bilo tko može imati bilo kakav pištolj, to im je, ono, tako svejedno. Mi smo se, reda radi, preselili, ali to je baš bila jedna velika, velika trauma. Pogotovo tim curama što su bile dolje. Kažem, sve sam to prespavala, Bogu hvala. Bilo je to jedno pravo američko iskustvo.

Jesi li tada izgubila taj ‘američki san’?

Pa mogu reći da jesam. Mislim, to je svakako, ono, pridonijelo. Bilo je tu još svakakvih tih sitnica, incidenata. Ali ovo je baš, eto, najveći koji je, možda, prelio čašu, gdje sam shvatila da možda i nije tu baš bajno za živjeti. Ne bih si to htjela. I, baš kažem, mislim da je to kap koja je prelila čašu. Da shvatim da je doma najljepše.

(Razgovarao: Tonko Tomičić)