Reći će da je Ivan Baršić bio iznimno vrijedan, radišan, uvijek spreman pomoći, uvijek u doticaju s ljudima, pristupačan, društven u što su se uvjerili svi koji su s njim surađivali na bilo koji način.
Čak 11 gradonačelničkih godina, gotovo 3 mandata, te 19 godina bavljenja politikom razlozi su i motiv da se o Ivanu Baršiću napiše upravo ona riječ više, koja će iz novinarske perspektive, možda nedostajati ovih dana.
S njim se niste morali slagati, ali ste se razumijeli
"Baršić je bio čovjek s kojim se niste morali uvijek slagati, ali ste se razumijeli.To se može s malo ljudi", rečenica je koja zasigurno najbolje opisuje dugoreškog gradonačelnika i pogađa srž njegovog javnog djelovanja.
Za razliku od većine lokalnih političara, Baršić je imao "kliker", bio je majstor kombinatorike i definitivno najjače političko ime koje je Duga Resa imala u zadnje 23 godine. Taj zanat političara doveo je do savršenstva, ne zahvaljujući pustim fakultetima, već zato što je u svakodnevnom životu bio vižljav, vješt, s vrlinama ljudskog uma koje, ruku na srce, danas ima malo koji javni djelatnik.
Mudrost istesana iz života običnog čovjeka
Jedna od tih vrlina bila je i mudrost, nenaučena iz ozbiljnih knjiga, već izrasla i istesana iz života običnog čovjeka, čovjeka sa sela, vičnog teškom radu, čovjeka koji je unatoč svemu što je u životu postigao, ostao na onim običnim, ljudskim temeljima na kojima bi trebao počivati život svakog pojedinca.
Zato je jedino i samo Baršić mogao s lijevima i desnima, zelenima i crvenima, s mladima i starima, samo je on u političkom životu Duge Rese mogao spojiti jednog starog SDP-ovca i mladog pravaša. Ta sposobnost i ta doza vizije, zaslužna je i držala ga je u politici, sustavu, pa vjerojatno i u poslu kojim se uspješno bavio svih ovih godina. Zato je i "preživio" u politici svih ovih godina, što mnogi na njegovom mjestu sigurno ne bi.
Za razliku od mnogih, u tu politiku Baršić nije ušao da bi se "uhljebio" ili postao bogatiji. Naprotiv, kao uspješan gospodarstvenik vjerojatno bi se posramio da ga je javnost percipirala na taj način, pa je valjda bio jedini gradonačelnik koji je na poslovne sastanke odlazio svojim automobilom, a ne službenim. Gradonačelnika se često moglo vidjeti u društvu, u javnosti, volio je počastiti svakog, a za razliku od nekih, radio je to na svoj račun.
Inatljiv, strastven, tvrdoglav
Nedavno je čak priznao da bi vjerojatno bio puno imućniji da se ne bavi gradonačelničkim poslom jer bi svu snagu uložio do kraja u privatni biznis. No, taj žar javnog djelovanja i strast koju je kao gradonačelnik pokazivao, bili su jači od toga da se i prije 3 godine primiri i posveti privatnom biznisu. Da, Baršić je bio pomalo inatljiv, strastven, tvrdoglav u onome što bi odlučio, uporan do kraja u postizanju cilja. I zato kad bi se čovjek s njim u "žaru borbe" i sukobio, znao je da s druge strane ima osobu koja ne popušta lako, ali koja nikad "ne ide ispod crte". I toga se držao. Bio je čovjek kojeg su poštivali i oni koji su ga voljeli, i oni koji se s njim nekad nisu slagali. Po toj količini strasti i upornosti prepoznat ćemo onog koji vrijedi. To je ono što čini razliku između uspješnog i neuspješnog političara, uspješnog od neuspješnog poduzetnika.
U Baršiću je puno ljudi gledalo lidera jer on je to doista i bio.
Od gradske uprave gdje je bio neosporni "šef", preko stranke, do svakodnevnog djelovanja. Njegove organizacijske sposobnosti donijele su rezultat već u Domovinskom ratu, a onda se u najboljem svjetlu pokazale i u privatnom biznisu, stranci,toj istoj gradskoj upravi.. A upravo je to kvaliteta nužna za uspjeh.
"Obična" osjetljivost na ljudske probleme
Baršić je, za razliku od mnogih društveno-političkih radnika, imao i dozu one "obične" osjetljivosti, reklo bi se "domaće", preko koje političari u principu, obično gaze, no on je tu znao stati. "Grijeh je rušiti šljive", rekao je kad su mu neki predložili da se u Tušmeru ruše stabla ovih voćaka. Zato se gradonačelnik svidio malim, običnim ljudima. Imao je dušu, držao do tradicije, pravi tribun svog rodnog kraja, čovjek koji se nije sramio voziti traktor, volio je rad u svom vinogradu, bavljenje poljoprivedom koja ga je i othranila. Pa kako mi danas u kratkom razgovoru reče njegov zet: – Znaš, on je zadnje vrijeme uredio radionicu do kraja, doslovno uredio brdo, sredio vinograd i stari štagalj, pripremio drva, baš kao da ne misli ništa raditi sljedećih 20 godina ili se sprema otići.
Mnogi su njegovu otvorenost ponekad zlorabili, tražeći od njega usluge, upućujući mu pozive u svako doba dana i noći, a on bi, onakav kakav je bio, vjerojatno i u četiri ujutro kada ga probude najprije upitao: -Kamo treba ići i kome treba pomoći.
U tom svakodnevnom trošenju života, Baršić možda uvijek nije najmudrije iskoristio sate i dane života kojeg je živio. Vjerojatno to najbolje zna njegova obitelj kojoj je ovaj odlazak i najbolniji.
A kako je volio pomagati ljudima, imao je dozu osjećaja za životinje. Znao je pričati o svom mačku iz kuće u Mrežničkim Poljicima i prijateljstvu sa svojim psom. Još su živa sjećanja kad je upravo zahvaljujući njegovoj intervenciji, jedan mačak kojem je prijetila zla sudbina, prije puno godina, sretno udomljen u Dugoj Resi.
Gradonačelnik Baršić sigurno je u ovih 11 godina griješio, i to ne jednom. Imao je i promašaja, dvojbenih odluka. Znao je to on jako dobro, no uspijevao je te svoje greške na neki samo njemu poznat način, sanirati i ispraviti, izvući se iz problema i postati još uspješniji. U maloj dugoreškoj sredini trenutno ne postoji političar koji bi mu mogao biti ravan, a kamoli ga u neko dogledno vrijeme i nadmašiti.
Uporan, s dušom običnog čovjeka, a karizmatičan, takav je bio dugoreški gradonačelnik Ivan Baršić. No, uz sve te vrline i poznavanje kombinatorike politike, posla, društvenog angažmana, na nešto nije mogao utjecati.
Knjiga njegovog života u kojoj bi, prema svima nama, još doista mogao mnogo napisati i dati, zatvorena je 3. svibnja, oko 15.20 sati. Iz ljudske perspektive teško shvatljivo.