Ovako je govorila Nicolierova majka za Radio Mrežnicu: Zadnji put čuli smo se 6.listopada 1991. Mama, da znaš što se u Vukovaru događa…

Pokopati svoje dijete najveća je patnja svakog roditelja, a tragati za posmrtnim ostacima i ne naći mira i mjesta za barem upaljeni plamen svijeće i molitvu dodatna je težina toj sudbi. Čak 34 godine s time je živjela Lylian Fournier, majka 25-godišnjeg Jean Michel Nicoliera koji će  nakon toliko godina traganja konačno biti pokopan u Vukovaru.

Prije 4 godine, u studenom 2021. godine gospođa Fournier u razgovoru za Radio Mrežnicu otkrila je dio svoje muke i majčinske duše prisjećajući se sina uz riječi – Pola srca našlo mi je mir u Karlovcu, a za drugu polovicu….

Gospođa Fournier živjela je svih ovih godina u Karlovcu, točnije dijelila dom u Hrvatskoj s onim u Francuskoj. Karlovac joj je dom više od deset godina. Cijela obitelj vezana je za Hrvatsku, njeni unuci koji joj najviše nedostaju, vezani su za zemlju u kojoj leže kosti njihovog strica, a s hrvatskom zastavom i u majicama HOS-a često poziraju i čuvaju uspomenu na Jean-Michela.

U povodu posljednjeg ispraćaja Jean Michela Nicoliera podsjećamo čitatelje na intervju iz studenog 2021. godine s gospođom Fournier ovdje.

Nazvao je majku iz Švicarske tog ljeta: Jesi vidjela što se događa u Hrvatskoj?

Mnoge su priče ispričane, puno je vode proteklo Dunavom i Vukom, puno je suza isplakano i molitvi upućeno za Francuza koji je u punoj životnoj snazi i s nevjerojatnom voljom stigao iz francuskog grada Vesoula tog ljeta 1991. godine u Hrvatsku. Htio je samo jedno – gledajući TV shvatio je da mora otići u našu napadnutu domovinu.

Jean-Michel bio je u Švicarskoj u veljači 1991. godine, a jedne je večeri nazvao majku telefonom i pitao je: – Jesi gledala TV, nešto se događa u Hrvatskoj.

Lyliane nije znala ništa, baš kao ni mnogi Francuzi koji su kaže nam, otvoreno i jasno bili na srpskoj strani jer je to valjda, povijesno tako. Znamo jako dobro kako su velike sile disale i tko je Hrvatskoj pomagao, a tko odmagao.

Nije dugo trebalo i Francuz je tog ljeta stigao u Hrvatsku. Bez ičijeg poziva, sam, hrabar, bez da je imalo zdvajao treba li mu to. Dok su neki Hrvati odlazili van ili imali dobru ispriku da ne idu u rat za domovinu, Nicolier je otišao u zemlju u kojoj nikad nije bio. Branio je i borio se za nju.

– Uvijek si mi govorila da moram stajati iza nečeg u što vjerujem, pa evo, ovo je sad to, kazao je majci za jednog od rijetkih telefonskih poziva objašnjavajući joj svoje motive.

-Oduvijek je bio znatiželjan, svidjela mu se Hrvatska, htio je otići na more, ali nije uspio, niže sjećanja Lyliane. “Da, volio je Hrvatsku”, dodaje.

U kolovozu 1991. stigao u Mejaško Selo pored Duge Rese gdje je s HOS-ovcima uvježbavao i pripremao se za vatreno krštenje

Francuzov dolazak u Hrvatsku uslijedio je kratko nakon njegovog 25. rođendana.

Krenuo je iz okolice Duge Rese, iz Mejaškog Sela gdje je bio na obuci s ostalim pripadnicima HOS-a. O tome su za Radio Mrežnicu govorili HOS-ovci Damir Radnić i Viktorin Jurić.

– U kolovozu 1991. u Mejaško Selo došlo je 60-ak HOS-ovaca iz svih krajeva Hrvatske. Polovica njih s tih se ratišta nisu vratili živi, a oni koji su ostali živi danas su invalidi. Tada su popunjavali 2. gardijsku brigadu, pa su se i vodili kao njeni članovi, iako su bili dragovoljci HOS-a. Za Mejaško Selo i rijeku Koranu vežu ih sjećanja na prvo vatreno krštenje.Iz Mejaškog Sela otišli su prema zagrebačkom Borongaju, a potom u Vukovar. Od njih 58 u Vukovaru su svoje živote ostavila 25-orica. Među njima i Jean Michel, svjedočili su Radnić i Jurić za naš radio.

Majci je 6. listopada rekao: Da znaš mama što se ovdje događa

S majkom se Jean Michel zadnji puta čuo 6. listopada 1991. godine.

– Zvao me telefonom i plakao je. “Da znaš mama što se ovdje događa” , prisjetila se gospođa Fournier.

“Moram pomoći ovim ljudima, trebaju me”. Tri je puta telefonski svojoj obitelji govorio o teškom stanju u Vukovaru i ravnodušnosti francuskih medija prema događajima u Vukovaru i Hrvatskoj.

Nakon toga više nije znala ništa o njemu. A onda je francuska TV ekipa stigla u Vukovar i bolnicu, i na hodniku intervjuirala upravo njega.

– To je zadnje što sam ga vidjela, preko TV-a, kazala je majka.

Jean Michel ranjen je 9. studenoga 1991. godine, ratovao je na Sajmištu, a u bolnicu je primljen u 13, 55 sati.

Intervju francuske tv ekipe i kratak razgovor s njim, ostat će upisan u povijest Vukovara i Hrvatske i kolektivnu memoriju hrvatskog naroda.

Došao sam kao dragovoljac, to je moj izbor

U podrumu vukovarske Ratne bolnice, nekoliko sati pred smrt, Jean-Michel Nicolier tada je rekao:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu”

A kad su ga novinari upitali što za njega zapravo simbolizira Vukovar, samo je rekao:- Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.

Svjedok na Ovčari vidio je ubojicu Francuza – bio je to Štuka

JNA i četnici ušli su u Vukovar i u bolnicu iako je ta ista JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da tamo neće ulaziti. No, kao nebrojeno puta dotad, naravno da su pogazili i potpisane sporazume i sve moguće konvencije. U tome i jest najveća moć Zloga – laž: svakodnevna, bešćutna, podla, ubojita i uništavajuća.

Zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima Francuz je odveden na Ovčaru, stratište branitelja, na vukovarsku zemlju natopljenu hrvatskom krvlju i mukom.

Dan nakon tog intervjua, francuska je ekipa ponovno došla u bolnicu a ona je bila prazna.

Jedan od najvećih zločina počinjenih u Domovinskom ratu, egzekucija ranjenika i bolesnika iz vukovarske bolnice, već se odigravao, a krvavi pir četnika i tzv. JNA nad Vukovarom i njegovim ljudima i braniteljima bio je u završnom činu.  Jean Michel odveden je iz bolnice u noći sa 20. na 21. studenog 1991. godine i pogubljen ispred hangara na Ovčari.

Kasnije se doznalo tko je ubio Jean Michela. Svjedok na Ovčari vidio je njegovo ubojstvo i rekao ime ubojice – Štuka.

-Spasoje Petković Štuka za to nije odgovarao, kaže Jean Michelova majka. U trenutku kad izgovara to ime, lice ove žene se zaledi. Usnice se stisnu, glas se stiša.

Njen drugi sin Paul, Jean Michelov brat svih je ovih godina kao i majka, tražio bratovo tijelo. Uspio je čak i zvati ubojicu no ništa, svjedočila je majka za naš radio. Rekla je tada da će i sama jednog dana za Srbiju.

Sivilo studenog i magla ni izbliza ne mogu približiti tugu žene koja je tražila, kucala, molila za pronalazak tijela svog sina. Tako obična želja – pronaći njegove ostatke, ukopati ih i imati mjesto na koje će doći zapaliti svijeću.

-Probudim se jutro sa sinom, navečer idem s njime spavati, govorila nam je.

Ekshumacija u rujnu, potvrda pronalaska u listopadu: Rođen kao Francuz, umro kao Hrvat

Gotovo 34 godine traženja i nadanja, pola ljudskog života, vječnost za majku, sekunda za svemir, sve do 29. listopada ove godine.

Vijest je bila jasna: identificirani su hrvatski branitelji Dragutin Štic (52), pronađen na Petrovačkoj doli, Jean-Michel Nicolier (25), Zorislav Gašpar (20) i Josip Batarelo (44) su pronađeni na Ovčari, gdje su i pogubljeni, nakon što su odvedeni iz vukovarske bolnice.

Ekshumacija tijela  obavljena je mjesec dana ranije, 25. rujna, a onda se potvrdilo da su posmrtni ostaci upravo Francuzovi. Zapravo, Jean Michelovi jer, kažu mnogi: -Da, rođen je kao Francuz, ali umro je kao Hrvat.

Majci nije jasno kako nitko nije odgovarao za vukovarski zločin

Njegova majka u razgovoru za Radio Mrežnicu povjerila je prije nekoliko godina kako joj nije jasno zašto nitko nije odgovarao za vukovarski zločin, zašto Hrvatska više ne inzistira na traženju nestalih, a kazala je tada i da “ne može smisliti” Milorada Pupovca.

– Kako je moguće da je on u Saboru, pita. -Ne razumijem kako je to, kako to da u svemu što kažu Srbi koji pričaju o tom vremenu, ispada da su oni žrtve, pita Lyliane pokušavajući shvatiti hrvatsku stvarnost.

Zna i sama nekolicinu Srba koji su se borili na hrvatskoj strani, no u razgovoru nam je odala da ju je pomalo strah za Hrvatsku i Hrvate.

-Hrvati vole svoju zemlju, vidim to, drugačije je to nego kod Francuza. Ta vaša ljubav je drugačija, sviđa mi se to.

A kad je upitamo bi li prihvatila hrvatsko državljanstvo odgovara niječno, iako se sa desetljećem života u Karlovcu, već u potpunosti prilagodila našoj zemlji.

-Mirnije je tu, puno mirnije, ljudi u Karlovcu su ljubazni, mnogi me znaju, pitaju kako sam, na žalost, nikako da naučim hrvatski jezik jer je jako težak, nikakvih ružnih događaja nisam ovdje imala, objašnjavala nam je svoju karlovačku priču.

Zahvalni ministru Medvedu, pokop uz najviše vojne počasti

Jedan od onih kojima će obitelj Jean Michela biti uvijek zahvalna je i ministar branitelja Tomo Medved. Svoju zahvalu stalno ističu, a majčina poruka ministru nakon pronalaska sinovog tijela bila je i više nego dirljiva.

– Neka vam dragi Bog da snage da nastavite misiju da se pronađu svi nestali i da sve obitelji pronađu mir koji sam ja sada pronašla.

Jean-Michel Nicolier na posljednji će počinak biti ispraćen 6. studenoga u 13 sati na Memorijalnom groblju u Vukovaru, bit će pokopan uz najviše vojne počasti. Uz njegov lijes stajat će počasna straža i počasna desetina, a vojnici će nositi njegovu fotografiju, križ i odlikovanja. Obitelji će biti predana državna zastava.

Gospođa Fournier konačno je našla svoj mir, mjesto gdje će doći zapaliti svijeću za sina, zajedno s bratom mu Paulom i nećacima koji njeguju uspomenu na strica heroja, čovjeka koji je emocijama izazvan došao braniti Hrvatsku i hrabro pogledao smrti u oči, a onda svoj zadnji dah ispustio u vukovarskoj klaonici.

Puno hrabriji bio je Jean Michel od nekih koji su imali isprike za neodlazak u rat, a pišu se Hrvatima.

Dočekati trenutak pravde, utjehu je teško naći

No, u ovoj tragediji dugoj 34 godine nema više mjesta za gorčinu i mržnju u majčinom srcu.

Jedino što ostaje jest želja da ubojica Francuza, ali i ubojice svih Hrvata jednom dočekaju trenutak pravde za svoja zla.

Dok Hrvati iskapaju svoje žrtve, oni slobodno žive, mnogi nedotaknuti mačem pravde, što ljudske što one Božje. Istina je to koja će vječno boljeti nakon patnje i traganja za tijelima, utjehu je pronaći teško, no snagu se može pronaći u onom što Čovjeka razlikuje od Zloga – čista duša i prihvaćanje žrtve i patnje za spas u Nebeskoj Domovini.

I umjesto novinarskog kraja, djelić stihova našeg pjesnika Janka Polića Kamova:

Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?

Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.

Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.

Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: –
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.