Patricia studira teologiju i želi postati redovnica: Želim služiti Bogu ponizno, hrabro i predano

Još jedna Josipova srijeda održana je u Nacionalnom svetištu sv. Josipa na Dubovcu uz sad već, tradicionalna svjedočenja vjere te misno slavlje.

Ovaj put o vjeri i sv. Josipu u svom životu govorila je Patricia Gojani, studentica 3. godine teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Roditelji su me učili vjeri, zajedno smo molili krunicu

-Živim u vjerničkoj obitelji. Zahvalna sam roditeljima, posebno majci koja me odmalena učila vjeri i pobožnosti svetom Josipu. Svaku su nas večer roditelji okupljali na molitvu krunice koja je uvijek završila zazivima i zagovorom svetom Josipu. To je za mene uvijek bio poseban trenutak, cijela obitelj na okupu i svi se zajedno molimo našoj Nebeskoj Majci i svetom Josipu. A gdje su njih dvoje tu je i Isus. Najčešće smo molili krunicu, koja me prati cijeli život, govorila je Patricia.

– Vjera koju su mi roditelji usadili od malena davala mi je, a i sada mi daje vjetar u leđa i hrabrost da kročim kroz život. Pred nama je korizma, koje sljedeće srijede počinje Pepelnicom. Roditelji su nas djecu uvijek učili da je korizma posebno vrijeme u kojem trebamo više razmatrati i propitkivati sami sebe i to u tišini. To vrijeme, vjerojatno zbog tišine jako me podsjeća na svetog Josipa. Sveti Josip me uvijek pratio kroz život. S njim sam se više upoznala kada sam bila na hodočašću u Svetoj Zemlji. Posebno me se dojmilo ta Josipova domovina, mjesta kroz koja je prolazio.

U vrijeme pandemije posebno se vezala za sv. Josipa

-Ipak, za svetog sam se Josipa posebno vezala u vremenu pandemije izazvane virusom Covid, a osobito za vrijeme (lockdowna) postupne zatvorenosti. Prije pandemije samo sam jednom bila u ovom Josipovom svetištu, a za vrijeme zatvorenosti svakog dana. Naime, redovito sam pratila misna slavlja iz ovog Svetišta. To je vrijeme za mene bilo posebno milosno, a stan nam je postao kao kapelica. Pratila sam svakodnevno misna slavlje, te zapisivala svaku propovijed.

Želim služiti Bogu ponizno, hrabro i predano

-Te zapise čuvam kao uspomenu na to razdoblje. Moram priznati da su me te propovijedi uvijek ohrabrivale i davale mi snagu. Iako je to bilo posebno vrijeme, imalo je i neku ljepotu. Mene je na poseban način podsjetilo na krunice koje sam molila u djetinjstvu. Kako su kamere često zumirale lik svetog Josipa, počela sam još više o svetom Josipu razmišljati, razmatrati. Postao mi je uzor strpljivosti, poniznosti i povjerenja i predanja Bogu.

-Ovaj kip svetog Josipa iz Nacionalnog svetišta je poseban. Gledajući kip shvaćam koliko je potrebno držati Krista za ruku. A kada držimo Krista za ruku onda smo sigurni da će nas On voditi pravim putem. Taj put neće biti jednostavan, ali je sigurno da je taj put onaj koji nas vodi u vječnost. Promatrajući svetog Josipa shvatila sam da i ja kao i sveti Josip želim služiti Bogu ponizno, hrabro i predano. Zato vjerujem da ću nakon završetka studija teologije moći ući samostan i postati redovnica, zaključila je Patricia.