Već od ranih sati tog 13. rujna 2014. godine, te grozne subote, vodostaji rijeka počeli su rasti, kako je dolazio dan sve su više izlazili iz korita, a vode je bilo na prometnicama, u podrumima kuća, na mjestima gdje je nikad nije bilo. U 9,10 sati u Karlovcu je po prvi puta nakon rata oglašena sirana za opću opasnost i naređena je evakuacija ljudi. Prema prvim procjenama, govorilo se o evakuaciji 2 tisuće stanovnika, no bilo ih je manje jer su mnogi ostali u svojim domovima.
Gradili su se zečji nasipi uz Koranu kako bi se obranio grad, stigla je vojska, a i mnogi dobrovoljci koji su punili vijeće s pijeskom. Treba reći i da su mnogi u to doba mirno ispijali kavice i smijali se onima koji brinu zbog poplava, u stilu "ma nije to ništa".
Mnogi su bili pod vodom, od Male Švarče i Logorišta nadalje, dijelova Duge Rese poput Varoša, rijeke su odnosile i mostove poput onog u Veljunu kojeg je odnijela nabujala Korana, voda nije bila za piće. Voda je išla i "ispod" Drežničkog zida, Rakovac i Grabrik su plivali, Mekušje je bilo na udaru, Gornje i Donje, odakle su evakuirali ljude, Kupa je probijala zid na Dubovcu, vodostaji Korane i Kupe bili su na 838 i 834 cm…. u Karlovac su stigli predsjednik i premijer i prošetali po običaju političara, a noć koja je stizala bila je besana.Ilovac, Orlovac, brojna naselja čekala su i strepila. Onda su se na udaru našla naselja nizvodno od Karlovca, od Selca nadalje prema Blatnici, Šišljaviću… mira nije bilo. Ništa manje grozno nije bilo niti u okolici Karlovca, Mrežnica je rasla i nosila sve pred sobom, Dobra je bujala kao nikad dotad, radile su pumpe, bdjelo se dan i noć, životinje su bježale pred vodenom stihijom… Bila je to druga poplava koja je prošle godine zadesila karlovačku regiju.