Prvomajskarije

Kad malo bolje razmislim ovom sijedom moždanoudarenom glavom , današnji praznik – Međunarodni praznik rada, meni je blagdan jednak Božiću ili nekim drugim obljetnicama koje se kroz desetljeća obilježavaju i slave…

Razlog je vrlo jednostavan- koliko god upro iščašene vijuge ne mogu se sjetiti da sam taj dan bio oslobođen od bilo kakvih obaveza ili rada..

Štoviše, na 1.maj naradio sam se kao tegleća marva, tako da sam radeći davao obol tom danu koji je za većinu građana drugo ime za prst u uho, roštilj, dangubljenje, biciklijade ili jednostavno praznik svega samo ne rada.

Oznojiti se od rada, znači biti zadužen za roštilj, ražanj, kazan s grahom ili teglenje gajbi piva iz hladila do stola…

Počelo je već u predškolskoj dobi.

Na taj dan, koji se dok su Bog i Partija išli po zemlji obično spajalo neradne dane, pa bi se kao i za 29.11. i druge revolucionarne praznike dobio mini godišnji za zaliti deku, zidati nešto ili – posijati kukuruz!?

Ovo zadnje pamtim dobro. Sijalo se konjskom sijačicom, a kad bi se konji i ratari umorili, valjalo je u hladovinu prigristi nešto iz one čarobne košare, a ja sam bio zadužen otkinutom granom tjerati muhe i obade s znojnih konja, u našem slučaju kobila Bebe i Vidre, kako bi i one u miru pozobale nešto i popile vode.

Tad još nisam znao za pjesmu ¨ Ja se konja bojim¨, jer bojao se nisam , baš uživao pogotovo kad bi mi iz ruke polizale hrapavim jezikom malo cukra…

Kasnije, sam se stvarno na taj dan naradio kao konj, a uostalom i ovu priču pišem na poslu , između najave pjesama i biciklijada…

Konobarski posao ne poznaje praznike,. Pa je to bio samo još jedan dan u uredu (šanku).

Kad se zidala kuća, naravno da je bilo kao u Huljićevoj pjesmi – zidam kuću katnicu. miješaj beton, motaj žicu, da nam živi živi (k)rad!

Čak i kad sam bio u JNA, uhvatilo me dežurstvo, a u našoj vojsci sjećam se da sam 1994. iz Mirkopolja gdje smo bili smješteni navečer išao odraditi svoj ¨Nježni infarkt¨¨ na RDR-u, a bio tužan jer je taj dan u Imoli poginuo legendarni Ayrton Senna..

Kad smo 2004. moj Tip top band i ja prvi put zasvirali na Prvomajskoj biciklijadi, legendarni sindikalac ¨ čovjek gvah¨ Nikola Badovinac svake nas je godine angažirao, sve do korone. Ukupno 16 godina tamburali smo, pratili podjelu graha, bicikala u nagradnim igrama, a sve to po jarkom suncu, ali i po kiši i temperaturama od 10 C!?

To je u prijevodu značilo, šihta na RM do 9.30, juriš na Grdun, tamo svirka i zabava do 15 h, a ne jednom iza toga još jedna gaža u Lešću kod Ruže ili kakve krstitke, krizma, bilo kakav šerajz bal…

Gdje je tu ono 8 sati rada, 8 odmaranja, 8 kulturnog uzdizanja…Na papiru, praksa je malo surovija druže Damire!?

Prvi maj pamtim i po tome što je to bio zadnji datum kad smo kao klinci igrali nogomet na tuđim njivama po kojima je već trava narasla do mjere da je lopta zapinjala u njoj.

Morali smo se strpjeti, do košnje, a tih mjesec dana igrali smo po cesti, dvorištima ili na legalnim igralištima u Cerovcu i Selišću, ako bi se dogovorili s domaćinima koji su imali tu blagodat da igraju cijelu godinu i da ih nitko ne tjera s igrališta.

Da ne bi mislili da ja kukam, jer ne ‘ladim jajca negdje na moru ili kraj bazena…

Nikako.

Veseli me svirka limene glazbe Duga Resa koji već skoro 120 godina ranim jutrom krstare gradom na Mrežnici svirajući prvosvibanjske budnice, a ja ih poslikam, pozdravim , pa pred mikrofon.

Rad je, ako se ne varam stvorio čovjeka…O onom oslobađanju, neću ovom prilikom.

Radite i radujte se!