„Svetac se ne rađa, nego se svecem postaje“

Na spomendan svetoga Jeronima u Nacionalnom svetištu i bazilici sv. Josipa u Karlovcu misno slavlje predvodio je p. Ivan Stjepan Horvat, misionar Krvi Kristove. Nakon mise govorio je o svom pozivu, misionarskom djelovanju, društvenim mrežama, susretima s ljudima te o tome kako svakodnevno prepoznati prilike za služenje drugima.

U središtu homilije bila je poruka o svetosti kao putu koji se gradi svakodnevnim odlukama, povjerenju u Boga i otvorenosti njegovoj riječi. Nakon mise p. Horvat u razgovoru s mons. Senteom podijelio je i svoje iskustvo svećeničkog i misionarskog poziva, govoreći o susretima s ljudima izvan crkvenih prostora, društvenim mrežama i konkretnim načinima služenja.

Svetost je put, a ne trenutak

Govoreći o svetom Jeronimu i svetom Josipu, p. Horvat podsjetio je da život svetaca usmjerava pogled prema onome što nadilazi prolaznost ovoga svijeta.

„Kaže jedan autor da je život svakog sveca jedan prst usmjeren prema nebu. Kada gledamo kako oni žive, iz njihovih se života može vidjeti da gledaju dalje od ovoga svijeta“, rekao je.

Čovjek, istaknuo je, često živi kao da ima neograničeno vrijeme, premda je svjestan da je život prolazan. Upravo bi ta svijest trebala imati mjesto u svakodnevnim odlukama – u načinu na koji raspolažemo vremenom, onime što imamo i onime što jesmo.

Osvrćući se na svetoga Jeronima, koji je vjeru upoznao kao odrasla osoba, naglasio je da svetost nije nešto što se događa preko noći.

„Jeronim, koji je vjeru upoznao kao odrasla osoba, pokazao nam je svojim životom da se svetac ne rađa, nego se svecem postaje. To je jedan proces. Naš put do svetosti je proces“, poručio je.

„Vjera, hod za Isusom i svetost proces su“

P. Horvat upozorio je i na iskušenje traženja brzih i jednostavnih rješenja u duhovnom životu.

„Duhovna obnova — netko će položiti ruke na mene i svi će se moji problemi riješiti“, slikovito je opisao takav način razmišljanja, dodajući kako se ponekad u vjeri traži prečac koji bi čovjeka oslobodio vlastitog truda.

„Nažalost, nekada imamo i takav problem, da tako gledamo vjeru. A zapravo su vjera, hod za Isusom i svetost proces“, rekao je.

Kao primjer povjerenja u Boga naveo je svetoga Josipa. Kada je od anđela primio poruku da je riječ o Božjem djelu, Josip nije dobio cijeli plan budućnosti. Krenuo je korak po korak.

„Mi bismo nekada htjeli vidjeti sve, cijeli plan, što Bog želi od nas, ali on traži da idemo korak po korak. Ne moramo odmah znati sve“, istaknuo je.

Poziv se ne odgađa za „sutra“

U nastavku homilije p. Horvat upozorio je na još jednu zamku – stalno odgađanje odluke da se ozbiljnije krene putem vjere.

„Sutra ću. Od ponedjeljka ću. Kada dođe korizma. Kada budem išao na duhovnu obnovu“, naveo je neke od uobičajenih izgovora.

„Ne znamo koliko je još vremena pred nama. Mi računamo: ima još vremena“, upozorio je, podsjećajući da se poziv na hod s Kristom ne treba odgađati.
Kada Božja riječ počne „čitati“ čovjeka

Posebno mjesto u homiliji imala je Božja riječ i primjer svetoga Jeronima, poznatoga po prijevodu Svetoga pisma.

„Jeronim je prevodio Sveto pismo, ali dopustio je da Sveto pismo ‘prevodi njega’, da Bog preko toga Pisma mijenja njegov život. To ga je dovelo do svetosti“, rekao je p. Horvat.

Dodao je kako se za Bibliju može reći da, dok je čovjek čita, ona istodobno „čita“ njega – pokazuje mu što treba mijenjati, čistiti i čemu treba umrijeti.

Na kraju je pozvao vjernike da Božja riječ ne ostane tek knjiga koja se nalazi na polici.

„Neka stvarno bude izvor milosti, snage i utjehe, prilika za susret s Bogom, kako bi nam pomogao na našem osobnom putu prema svetosti“, poručio je.

„Naš je poziv doći do ljudi“

Nakon misnog slavlja uslijedio je razgovor p. Horvata i mons. Sentea, tijekom kojega je misionar Krvi Kristove govorio o svom pozivu i načinu na koji nastoji doprijeti do ljudi.

Zanimljivo je da je njegov poziv, kako je posvjedočio, započeo upravo preko interneta.

„Moj poziv došao je preko mrežne stranice Družbe misionara Krvi Kristove, kada još uopće nisam razmišljao o svećeništvu“, rekao je.

Iskustvo ga je, kako je pojasnio, potaknulo da i sam društvene mreže promatra kao prostor evangelizacije.

„Naš je poziv doći do ljudi. Sada, da ovdje nema nikoga od vas, ne bi imalo smisla da smo nas dvojica tu. Hajdemo vidjeti gdje su ljudi“, rekao je, naglašavajući da Crkva treba tražiti načine kako doći do ljudi tamo gdje oni danas jesu.

Društvene mreže pritom mogu biti prvi korak prema stvarnom susretu. Osobama koje godinama nisu bile na misi, smatra, ponekad je mnogo lakše poslati poruku nego pokucati na vrata samostana.

„Uvijek pokušavam te poruke, ako je ikako moguće, prenijeti u stvarni život. Jer nije isto dopisivati se preko mreža i sjesti s nekim oči u oči“, posvjedočio je.

Popularnost ne znači i veću vrijednost

Govoreći o medijskoj pozornosti i popularnosti, p. Horvat otvoreno je priznao da čovjeku godi kada njegov rad drugi prepoznaju.

„Ja bih sada lagao kada bih rekao da mi ne godi ‘popularnost’. Čovjek si. Lijepo je kada te netko pohvali i prepozna, ali normalno je da je to sklizak teren“, rekao je.

Istodobno je upozorio kako ono što javnost vidi predstavlja tek mali dio svećeničkog života.

„Odnos prema bolesnicima, osobna molitva, upravljanje, župni ured, papirologija, rad s prvopričesnicima — to mi ne vidimo. Mi vidimo propovijed“, rekao je.

Propovijed može imati tisuće pregleda i lajkova, ali iza nje, naglasio je, postoji čitav niz skrivenih i svakodnevnih obveza.

„Itekako je važan i onaj skriveni rad“, zaključio je.

Od vožnje BlaBlaCarom do razgovora o vjeri

Jedan od zanimljivijih dijelova razgovora odnosio se na njegova iskustva s prijevozom putnika putem aplikacije BlaBlaCar. P. Horvat procjenjuje da je dosad prevezao oko tisuću ljudi, a upravo su takva putovanja postala prigoda za brojne neplanirane susrete i razgovore.

Prisjetio se tako razgovora dviju djevojaka koje su razgovarale o troškovima vjenčanja. U jednom trenutku jedna je, prema njegovu svjedočanstvu, konstatirala: „Svećenik je 300 kuna.“

Kada su djevojke poslije doznale da je njihov sugovornik svećenik, razgovor je krenuo u drugom smjeru.

P. Horvat ih je pitao zašto je problem izdvojiti 300 kuna za svećenika ako su drugi troškovi vjenčanja višestruko veći.

„Znači, ti dolaziš u crkvu, vjernica si, želiš imati vjenčanje“, rekao im je, dodajući da su se djevojke nakon razgovora i same zapitale zašto su upravo taj trošak promatrale na takav način.

Susret koji je počeo kao sasvim obična vožnja tako je postao prilika za razgovor o vjeri, Crkvi i vlastitim stavovima.
„Što s onima koji ne dolaze u crkvu?“

Govoreći o svetom Gašparu del Bufalu, utemeljitelju Družbe misionara Krvi Kristove, p. Horvat istaknuo je njegovo pitanje o ljudima koji ostaju izvan crkvenih prostora.

„Imao je različite službe u Crkvi, ali njega je baš to provociralo: što s onim ljudima koji ne dolaze u crkvu?“

Upravo se u tome, rekao je, može prepoznati i misionarski duh Družbe.

„Mi kažemo: osluškivati vapaj Krvi Kristove. Kada odem van, osluškujem: ‘Bože, što mogu napraviti za ljude koje ću sresti?’ Negdje, nešto, neka sitnica, vrlo jednostavno.“

„Pored propitivanja tko je kriv, radije propitujem kako mogu pomoći“

Svoje svjedočanstvo p. Horvat zaključio je primjerom svećenika koji je s mladima donosio hranu i vodu ljudima koji su dugo čekali na granici s Crnom Gorom.

Svećenik je, prema njegovu svjedočanstvu, ispraznio hladnjak, napunio boce vodom, pozvao mlade i krenuo među ljude. Nije čekao da se najprije riješe sva pitanja i pronađu odgovori na to tko je za situaciju odgovoran.

„Vidio je da su ljudi gladni i žedni, da nemaju gdje kupiti. To je Evanđelje. To je vrlo jednostavno. Dao je ono što je imao“, rekao je p. Horvat.

Upravo takav pristup, smatra, može biti poticaj i drugima – manje se zaustavljati na pitanju tko je kriv, a više tražiti konkretan način kako pomoći čovjeku ispred sebe.

„Pored propitivanja tko je kriv ja rađe propitujem kako mogu pomoći. To su te male, jednostavne stvari koje stvarno mogu jako utjecati na svakog čovjeka“, zaključio je svoje svjedočanstvo p. Horvat.