“U domu nam je nova obitelj i lijepo nam je, ali najviše nam fale djeca”

Žive od uspomena i priča iz mladosti, sjećaju se kako su tancali, ljubovali, radili u polju, u pričama su im preminuli članovi obitelji, no kad ih oni koji su još uvijek živi ne nazovu ili na njih zaborave, sve radosti svijeta utonu u sivu i duboku tugu.

Tako se živi u trećoj životnoj dobi, u zlatnoj jeseni i sutonu života, ali 17 korisnika karlovačkog Obiteljskog doma za starije i nemoćne “Zlatna jesen” u Grabriku ipak ima svoju veliku obitelj.

O njima s tankoćutnošću i ogromnom empatijom brine tim kojeg predvodi bračni par Poturica, vlasnici Doma i ljudi koji su im pružili toliko potreban osjećaj sigurnosti i obiteljskog okruženja. Zadnje dvije godine koliko je korona okupirala živote sviju nas, osjećaju njen teret i posljedice i sami. Kako kaže Roland Poturica, kao da su im korisnici “potonuli”, no najviše od svega boli ih izolacija od obitelji.

– Distanciranje obitelji boli najviše jer ima onih koji zaborave na njih, srećom su u manjini. Pokušavamo im pomoći da to prebrode, no ono što primjećujemo da zbog korona-vremena padaju u letargiju. Trudimo se, naše osoblje na koje sam silno ponosan daje sve od sebe, mi smo im nova obitelj, želimo taj osjećaj kod njih razviti, da se osjećaju voljeno, kaže Poturica.

Upravo je empatija za te ljude u trećoj životnoj dobi ono što u ovom domu dobivaju i što se ne može kupiti nikakvim novcima.

-Svi smo zdravi i preboljeli, a neki nisu ni imali koronu, prvo je što su nam rekli kad smo ih posjetili.

Janko Strmac stigao je u Karlovac sa Žumberka, ima 83 godine i odmah nam je dao kratku lekciju iz geografije i povijesti.

– Poznat je moj kraj po Svetoj Geri i Jazovki o kojoj bih vam rado pričao.

Tako smo čuli kako su se ljudi do tamo vozili kamionima, kako su partizani imali puške i kroz selo tjerali ljude. – Kad je došla Hrvatska, to se otkrilo, kaže Janko koji čita sve što može ne samo o Jazovci već i o svemu, od politike nadalje. Kći mu radi u Njemačkoj, a u jednom njemačkom rudniku i sam je bio zaposlen.

Božo otkriva da “nijedna baba neće da dođe”

U dom je Janko došao pred kratko vrijeme, a njegov cimer Božo Samardžija odmah dodaje da sad ima vremena i za čitanje i za spavanje i za milovanje.

Njih dvojica su generacija, a kaže nam da je jako zadovoljan sadašnjim životom. No, ima problem, jer “nijedna baba neće da dođe”.

-Samo se bune, kaže vragolasto.

Otkriva da mu dani prolaze fino, čita, spava, jako je zadovoljan s Rolandom i djelatnicima, a kaže da mu epidemija ništa nije promijenila. -Izgubio sam imunitet, imao sam koronu, bio u ogulinskoj bolnici i preživio sam.

Čak 33 godine živio je i radio na “baušteli” u Njemačkoj i jako dobro uspoređuje život vani i u Hrvatskoj o čemu osobito voli pripovijedati.

U ovaj karlovački dom stigla je i gospođa Danica Hassler. U Karlovcu joj živi sin s obitelji, a otkriva nam da je dobar dio života provela u Njemačkoj.

-Dobro provodim dane, ali puno zaboravljam i to mi je teško, otkriva nam. Božo se odmah uključuje u razgovor pa kaže da je to tako dok si mlađi, a kad si stariji, onda nema problema i više ne zaboravljaš. Otkriva nam da joj najviše nedostaju djeca.

Dok mi čovjek bio živ, i ja bila zdrava

Iz Slunjske Selnice stigla je i gospođa Mira Medven. Silno bi željela biti na televiziji da je seljani vide. U domu je završila prije dvije godine, nakon što je 40 godina kod kuće dvorila supruga koji je bio u kolicima i krevetu.

– On nije mogao ništa, ja sam sve radila. Kad je on umro, odmah mi je došlo na noge da više nisam mogla ni koraknuti. A trebalo je raditi, nisam više mogla. Nisam htjela ići od svoje kuće, a ne mogu ni umrit, ne more se to. Kad mi je došlo loše da nisam mogla dalje, došla sam u dom. Nije mi žao, Bogu hvala što sam došla, kaže Mira čiji sin živi u Njemačkoj. Najviše žali što joj je kuća prazna.

– Fasada nova, a kuća prazna, bila mi je muka pustiti je. Samo sam je htjela urediti, a sad u njoj ne živim. Misli me taru, samo mislim o svojoj kući. Možda se sin vrati, ne znam. Unuci su u Njemačkoj, jedan je uzeo curu iz Japana, a drugi Švabicu. A žao mi da nije Hrvatica, ali, eto, šta ćeš.

Jelena Flanjak sa Strossmayerovog trga u Karlovcu bila je u našem društvu. Muči ju što slabije čuje, a i sve zaboravlja. – Ne znam ništa, sve zaboravljam, ne znam ni koji je danas dan, pojadala nam se. 

Kod nas se ne radi, ne radi ni sustav, a korupcije sve puno

Ipak, ovi ljudi unatoč svojim poznim godinama razmišljaju vrlo realno.

Uspoređuju Hrvatsku i Europu, kažu kako su se na radu vani  “izraubali”, a onda rekli i glavnu razliku između Hrvatske i inozemstva.

– Kod nas se ne radi, kaže Božo, sustav ne radi, a korupcije imamo najviše. Naša zemlja je u stanju još jednu Hrvatsku prehraniti i da mogu živjeti od svoje zarade, a ne ide. Plenković je sada rekao da gastarbajtere želi vratiti u Hrvatsku, a jel on u stanju 6 “hiljada ojra” dati svakom, pita Božo.

-Naša djeca su ugrožena, kao i mi starci. Gdje god dođem čujem čekaj, gdje pitam uvijek kažu – nemaš pravo. Pa daj da ga ostvarimo, o starijima u ovoj zemlji nitko ne vodi brigu. Niti osiguranje, nit’ socijalno, nit’ doktori, pa mi kažu da ne mogu ozdravit’, nema ovo, nema ono, imamo svoj zakon. Ali ako smo u Europi, moramo imati europski zakon, a đe god dođeš, nitko ne misli na ljude. Samo lapnut netko nešto hoće, to ne možemo utrt’. Nitko nema što mi imamo, šumu, prirode, vode, pa Kupu si prije mogao pit’ đe si god doš’o, danas je mutna, zarasla, sve te naše četiri vode su zapuštene.

Život prije bio je težak, kaže Božo, ali brine ga sudbina mladih danas.

– Za nas starce je sporedno, ali naša djeca da dođu do kruha je problem, za koliko novaca ljudi rade, a imaju obitelji. Predsjednika nismo imali, niti ćemo imat. Tuđman je nešto počeo, ali nije ostvario. Korupciju nitko neće istjerat. Evo, naš voditelj doma radi do 18 sati svaki dan, čovjek radi, muči se, ja to vidim, kad plati sve dadžbine državi i sve zbroji za nas sve, to nitko od naše države ne vidi i ne vodi računa. Nikog u državi nije briga. Kažu da je dom skup, meni nije, ali što s ovim čovjekom koji je to otvorio, kad sve zbroji i oduzme, ne ostaje mu ništa. U inozemstvu je drugo, promišlja Božo.

Virus se lani probio u dom i uzeo četiri života

U Zlatnoj jeseni trenutno borave korisnici stari od 58 do 97 godina, a upravo u ovom domu živjela je i prva cijepljena osoba u Karlovačkoj županiji, gospođa Mirjana Barić.

Na žalost, preminula je u listopadu prošle godine, kao i još troje korisnika, kazuje Roland. Proboj virusa u dom nisu mogli spriječiti pa su četiri korisnika preminula. Najstariji, onaj sa 97 godina, koronu je doslovno “prehodao”.

“Zlatna jesen” želi se širiti i imati još kvalitetniju skrb i njegu

Roland Poturica o kojem korisnici doma biraju samo najljepše riječi doista živi s ovim ljudima. Zajedno sa suprugom Ivanom koja je velika potpora, te cijelim timom od desetero ljudi, što zaposlenih, što onih koji dolaze poput fizioterapeuta, daju sve od sebe da usluga bude na razini.

Ne samo struke, već i ljudskosti. Cijena doma je od 4 do 5 tisuća kuna, ovisno o medicinskoj skrbi i smještaju, a dom radi već pet godina. Imaju i velike planove, pa u Karlovcu žele otvoriti puno veći prostor odnosno ustanovu u kojoj bi mogli pružati usluge smještaja ovakvim osobama.

– Želimo svu dostupnost, da imamo veliku ustanovu u kojoj bi bilo do stotinu korisnika, a dobre povratne informacije smo dobili od Grada. Sad bismo tu priču trebali realizirati kroz pet godina, da li kroz naše ulaganje ili neko javno-privatno partnerstvo, vidjet ćemo. U tom smjeru ide naša budućnost – imati veliku ustanovu i zadovoljne korisnike.

Imaju i četveronožnog terapeuta – mačka Tomicu, čije predenje djeluje ljekovito

Otkriva nam da su zainteresirani i za širenje na područje Duge Rese, a dobrobit, njega i skrb trenutnih korisnika im je najvažnija.

– Nama je ovo posao od 0 do 24 sata.

I doista, s domom i u domu žive jer se nalazi u obiteljskoj kući, pa i da žele, od posla ne mogu “pobjeći”.

Na pitanje je li im teško, gospođa Ivana odgovara kao iz topa. – Kako kada.

Njihovi radnici rade 8 sati, no u tih 8 sati nemaju vremena sjesti i svaka minuta tog radnog dana ispunjena je konkretnim poslom.

Posloži li se sve kako treba, posla će biti i više jer ovakvi domovi sve će više trebati u zemlji u kojoj je sve manje ljudi i čije je stanovništvo sve starije. Zlatna jesen smiješi se svima.