– Još uvijek sam zatečen njome i ne mogu pronaći prave riječi koje bi možda u ovom trrenutku trebalo reći. Koristim ovu prigodu da izrazim svoju iskrenu sućut njegovoj obitelji, suborcima, rodbini, prijateljima i svima onima koji su ga poznvali. Sjećam ga se još iz rujna, sada već davne, 1991. kada je s pokojnim Ivanom Čuleom okupljao topnike i uvježbavao ih za predstojeće borbne zadaće na minobacačima 82 mm, tek doveznim iz vojarne Skradnik. Koje li ironije: uvjžbavao ih je na kanalu Kupa-Kupa – prisjetio se Tomačić.
Od tada, do završetka rata obnašao je Bosiljevac niz odgovornih dužnosti u 110- brigadi, HV, 13. Domobranskoj pukovniji i 110. Domobranskoj pukovniji.
– Uvijek je bio tiha, samozatajna i nenamteljiva osoba, čovjek od povjerenja. U rat je došao kao rezervni oficir, a iz rata izašao kao pričuvni časnik sa činom satnika – kazao je Tomačić.
Volio je pokojni Željko Bosiljevac svoju domovinu i svoj grad.
– Vodila ga je, sad već zaboravljena, parola: “Ne gledaj koliko će ti dati Domovina, već koliko ćeš ti dati njoj”. Koliko je meni poznato, domovini je dao mnogo, uzeo nije ništa. Za one koji trebaju brinuti o razvojačenim braniteljima Željko će biti samo tisućupetsto i neka žrtva, a za nas, koji smo ga poznavali, ostat će draga osoba, dragi prijatelj i izuzetan lik u našim srcima – poručio je Tomačić.