Zbog kritike “žabara” iz Karlovca protjeran književnik Ante Kovačić: “Vlast i službenici magistrata beskrupulozni karijeristi bez pokrića, skrivaju se iza vjere i domoljublja”

I dok se po društvenim mrežama vode rasprave o tome treba li spomenik žabi s karlovačke Promenade seliti u “prirodno stanište” što je ideja koju je nedavno predložio gradski vijećnik Tomislav Novak, vjerojatno puno manje tih istih komentatora zna da su  “žabari” glavni motiv romana  poznatog hrvatskog književnika Ante Kovačića. I to, zahvaljujući upravo Karlovčanima i Karlovcu.

Kovačić, čije je najpoznatije djelo “U registraturi”, proveo je u Karlovcu pet godina života radeći kao perovođa u uredu Ivana Banjavčića, poznatog starčevićanca i jednog od najboljih, povijest će pokazati, gradonačelnika Karlovca.

Ono što je zatekao u Karlovcu, inspiriralo ga za “Među žabari” pa je izgnan

-Kovačić je bio istinoljubiv, dosljedan, pravedan i častan, bespoštedno preispitujući svaki autoritet, tradiciju, predrasudu, ritual i naviku. U tom smislu bio je ispred svog, a po mnogočemu i našeg vremena, navodi profesorica komparitivne književnosti i filozofije Draženka Polović.

Ono što je zatekao i doživio u Karlovcu motiviralo ga je na stvaranje romana “Fiškal” i “Među žabari”, a upravo je kritika “žabara” dovela do tog da je u rujnu 1884. godine protjeran iz Karlovca!

Kovačić je u Karlovcu bio društveno aktivan, no oporbeni duh nije odgovarao gradu.

-Kovačićevo držanje, opozicijski stav i smionost ubrzo su narušili poželjni malograđanski mir provincijskog gradića, a Kovačiću i njegovoj obitelji donijeli brojne neprilike. Zbog njegova političkog držanja i kritike vlasti, karlovačka je policija donijela odluku da se Ante Kovačić, odvjetnički perovođa izgna iz Karlovca, kao osoba nepoćudna i opasna za javni poredak. Tako je na popisu izgnanih osoba iz Karlovca 2. IX. 1884. zabilježeno sljedeće: „Prekjučer jedna svodilja. Jučer dva džepara. Danas jedan književnik.“

U Karlovcu i karlovačkoj javnosti Kovačić je pronašao idealan materijal kako rušiti sitne i jadne lažne provincijske autoritete, navodi dalje prof. Polović.

Početkom 1886. u pravaškom časopisu “Balkan” počeo je izlaziti satirički roman “Među žabarima”.

Inspiracija Karlovac i učmala atmosfera, nedemokratična i tragikomična uprava i servilni stanovnici

-Do potpune prepoznatljivosti inspiriran Karlovcem i njegovom učmalom atmosferom stvorena je tako grandiozna satira o gradiću Žabje lokve, njegovoj nedemokratičnoj i tragikomičnoj upravi te servilnim i bogobojaznim stanovnicima. Od sve literature posvećene Karlovcu, ova je za Karlovčane zasigurno i danas najbolnija, jer ih je pretvorila u trajni i nimalo laskavi simbol.

-Vlast i službenici magistrata beskrupulozni su i ambiciozni karijeristi bez pokrića koji vlastitu nesposobnost i nezajažljivo koristoljublje skrivaju iza preglasne vjere i još glasnijeg domoljublja. Zato su idealne vrijednosti takve zajednice lojalnost, poniznost i mir, a njezini poželjni stanovnici su ljudi bez karaktera i stava, sljedbenici svake ideologije, uvijek spremni na izdaju. Svi ostali spadaju u „sumnjive individue“. Tako su žabari postali univerzalni pojam i simbol malograđana i mediokriteta koji služe samo vlastitim interesima, kukavički se skrivajući iza ideje vjere i patriotizma; iza Očenaša i himne, piše prof. Polović.

“Tvoj je roman strašno uzburkao naše žabarske lokve”

Zbog žestoke intervencije onih koji su se prepoznali, roman je naprasno prestao izlaziti, nikad nije dovršen, a u cijelosti je objavljen tek 1951. U međuvremenu Kovačić je otišao iz Karlovca, koji takvu osobnost nije mogao, a niti htio prihvatiti. O raspoloženju Karlovčana pismom ga je izvijestio odani D. Trstenjak: „(…) A sad nešto iz žabarskog života. Tvoj je roman strašno uzburkao naše žabarske lokve. Tu se sve koprca u kakvoj velikoj lokvi, kad navali strašna tuča i nestaje vode (…)“.

Tako je završila Kovačićeva karlovačka avantura, zacementirala njegovu javnu sliku, a svjetovna i crkvena hrvatska vlast nastavila ga je dalje kažnjavati, i književno i profesionalno, te marljivo i posvećeno pripomogla njegovoj preranoj smrti u umobolnici 1889. Obitelj se iz Gline vratila u Karlovac. Ako je vjerovati Matošu, niti tada se Karlovčani nisu iskazali. Njegovi moćni i „ugledni“ neprijatelji kažnjavali su čak i njegovu udovicu. „Jedan od pogođenih, neki dr. K. osvetio se pokojniku satiriku, smetajući njegovoj udovici da nađe stan i napinjući se da pjesnikova ženska siročad ostane u Karlovcu bez uhljeblje“, piše veliki Gustl.

Čast Karlovčana donekle je spasilo „Svjetlo“ i Milan Marjanović koji je 1899., povodom 10. godišnjice Kovačićeve smrti, zapisao: „A danas se toga izvanrednog talenta malo tko sjeća. Mlađi ga gotovo i ne poznaju, a njegovi drugovi pošli su stazama onih, protiv kojih su se s njime zajedno nekada borili, a njegovi su protivnici zadovoljni što su ga ugušili. On je danas zaboravljen. A nije to zaslužio. Njega je filistarska, niska i malena okolina sapela i on je postao negativan rušilački duh, a imao je potencijala da bude vođa, da bude stvaratelj i pokretač.

Kovačić dobio ulicu, a Karlovčani skulpturu žabe

U međuvremenu, Ante Kovačić zauzeo je zasluženo mjesto među velikanima hrvatske književnosti. U Karlovcu je dobio svoju malu banijansku uličicu, a Karlovčani skulpturu žabe da ih podsjeća na prijetnje i opasnosti koje čuče u filistarskom i malograđanskom mentalitetu spremnom uime vlastite sigurnosti žrtvovati i one najvrednije, piše prof. Draženka Polović uz poruku:

-I da nam, kojim slučajem, život pruža drugu priliku, bilo bi lijepo znati kako bi danas, među svodiljama i džeparima, prošao jedan književnik.