Karlovčani Josipa i Matija planinarili od Prevlake do Kamenjaka: Kroz oluje i led duž 1100 km hrvatskih vrhova

Što se sve može kad se hoće, kad je snaga u glavi, volja i kondicija u nogama, hrabrosti puno i kad te sreća prati, najbolje dokazuje planinarska priča Josipe Staroveški i Matije Pievca, članova Planinarskog društva Vrlovka iz Kamanja. 

Ovaj mladi karlovački par planinario je, hodao, penjao se i spuštao čak 54 dana od juga Hrvatske i Prevlake pa sve do rta Kamenjak kod Pule, prešao 1100 kilometara, a onda i prije predviđenog roka stigao na cilj i konačno, u svoj Karlovac. Ono što ne treba zaboraviti jest da su sve odradili zimi, u nemilosrdnim hladnim, ledenim i snježnim uvjetima koji im nimalo nisu išli na ruku.

Nećemo se lagati, nije bilo jednostavno

Inspirativna je ovo priča o mladim ljudima koji su u inat koroni i lockdownu koji je počeo krajem studenog odlučili nešto poduzeti u životu. Krenuli su “Via Adriaticom”, odnosno prvom hrvatskom dugometražnom planinarskom stazom.

Zajedno, puni volje, snage i htijenja, prošli lijepe i zahtjevne trenutke zajedno, padala je po njima kiša i derala ih je bura, nagledali su se vrhova i prošli staza, budili s pogledom na najljepše more na svijetu i strijepili hoće li u planinarskim kućicama raditi peći za grijanje.

-Nećemo se lagati, ali nije bilo jednostavno, kažu gotovo uglas ovi nevjerojatno simpatični i nasmijani mladi ljudi. Otkrivaju nam da im je danas teže sjediti nego hodati, ali da je cijela muka vrijedila svakog koraka. Ono što je zanimljivo jest da je Matija već desetak godina u planinarskom svijetu, a Josipa tek dvije, no to nije bila zapreka da “odhoda” ovu respektabilnu rutu.

Na “Via Adriaticu” odlučili su se, reklo bi se, iz inata.

– Ideja se rodila brzo, krajem studenog kad je počeo kompletni lockdown i nismo znali što ćemo i kako ćemo, kaže Josipa koja inače radi kao recepcionerka u zagrebačkom Hiltonu. Matija je vlasnik turističke agencije pa im najava zatvaranja nije nikako “sjela” i kao i mnogi Hrvati našli su se pred pitanjem – Što sad? Ideju je prvi predstavio Matija, a onda logičnim slijedom postavio pitanje Josipi bi li išla. Iskreno nam kažu, razgovarali su o putovanju na koje bi mogli ići, a zbog mrske korone ona su svedena na minimum. Zato je planinarenje od juga do sjevera hrvatske obale odnosno hrvatskih vrhova, ispalo izvrsna ideja.

Na put su krenuli 1. siječnja, vođeni ljubavlju prema planinarenju, ali i željom da promoviraju ovaj hobi kao i prirodne ljepote naše domovine. Josipa nam kroz smijeh odaje da su joj na spomen odlaska mnogi rekli da je luda, no sretna je što Matija nije bio od onih koji je sumnjao u nju.

Fascinira ljepota naših planinskih vrhova

Ono što ih je fasciniralo i o čemu vole pričati jesu naše planine. One su velika nepoznanica, kaže Matija, vrijeme na njima brzo se mijenja, bilo je puno snijega, puno smo morali taktizirati, uhvatiti lijepo vrijeme za hodnju, spavali smo na raznim mjestima, najčešće po planinarskim skloništima. Jedini problem bio im je taj što su peći po tim skloništima stare i zaštopane pa je bilo nemoguće zagrijati prostor.

– Zapravo smo spavali na temperaturama od – 5 do – 10 stupnjeva, kaže Matija i odaje da su sa sobom nosili dosta opreme, ruksake i šator, a da im je jako važno bilo da hrana bude lagana i visokokalorična.  Juhe iz vrećice, taglianette, suhomesnati proizvodi pokazali su se kao pun pogodak uz orašaste plodove kojima su se hranili. Iako nisu bili gladni, Matija je primjerice smršavio oko 12 kg, a Josipa nešto manje.

Anđeli staza su pomagali, a Josipina upornost pobijedila

No bez dodatne pomoći ne bi uspjeli, jer kako kaže Josipa, ljudi su ključ ovog uspjeha. -Susretali smo tzv. trail-angels (anđele staza), oni su nudili i smještaj i hranu, pomagali su nam s opremom i zahvaljujući njima smo isto uspjeli.

Razmišljali su o odustajanju već na početku, iskreno priznaju. Već prva prepreka je bila upala Ahilove tetive kod Josipe koja je ključna za hod, ali su na vrijeme to zaliječili i prevenirali. – Prvi pravi izazov bio nam je Biokovo, to je ogromno i široko prostranstvo, a zimi osobito opasno. Imali smo na pameti odustajanja, svjesni da treba paziti na svoju sigurnost. Kad smo nakon mjesec dana došli do Knina i pogledali prognozu koja je najavljivala dva tjedna kiše, ponovno smo razmišljali ići li dalje ili ne. Prevagnula je Josipina upornost, odaje Matija, a uporna dama kaže da su dotad prošli već previše kilometara da bi samo tako odustali.

-Odustati radi kiše nije dolazilo u obzir, no imala sam osjećaj da moramo dalje.

Prošli kroz žestoku oluju punu leda i munja

U ovoj dugoj hodnji prošli su i kroz ogromnu oluju koja je trajala 20-ak minuta, sijevalo je i grmilo na sve strane, sve se zabijelilo od leda. Taman su došli do skloništa i uspjeli se spasiti, prepričava Matija tek jedan u nizu “vremenskih ispita” kroz koje su prolazili. U jednoj prigodi u pet minuta ošinula ih je tuča i bili su mokri od glave do pete, pa zato s razlogom i argumentima poručuju: -Nikad ne vjeruj prognozi koja piše, ne gledaj mobitel, gledaj prirodu i prati je. Protiv prirode se ne može, nju treba slušati i vidjeti što se u njoj događa.

A što sad i kuda dalje, koja su nova osvajanja? U njima je more osjećaja i sve to sad mora sjesti na svoje mjesto. Fotografija je puno, neke su predivne, nadaju se oni a i mi da će ugledati svjetlo dana u nekoj prekrasnoj knjizi posvećenoj ovoj avanturi ili barem na izložbi. Svoj cijeli put su dokumentirali i fotografijama ali i bilješkama pa ne treba sumnjati da bi iz pera ovo dvoje mladih ljudi mogla izaći i sjajna knjiga koja će među planinarima biti bestseler.

Ako ikad budemo išli ponovno, ići ćemo ljeti

Ono za čim žale jest što zbog magle nisu vidjeli neke od najljepših dijelova Velebita, a već su u planovima i za nove poduhvate. -Voljeli bismo možda ljeti proći upravo te dijelove koje sada nismo mogli jer jednostavno nismo ništa vidjeli. Magla oko nas, gore i dolje, bijelo gore i dolje, vidljivost metar-dva. – Ako ćemo ikad ići ispočetka ovu trasu, sigurno će biti po ljeti jer zima je doista posebna, traži puno i ovakva hodnja zapravo se može usporediti i s himalajskim uvjetima, kaže Matija. Zahvalni su i buri koja im je, osim što ih je šibala, omogućila i predivne vidike pa je ova priča na kraju završila na najbolji mogući način.

Odaju nam da je život 54 dana bez maske i na svježem zraku bio savršen, da je sloboda disanja i kretanja nešto nevjerojatno, no nekako su potajno se nadali da će na povratku biti gotov i lockdown i maske. Da ne kvarimo dalje ovu predivnu priču i uništavamo je spominjanjem mrskog virusa i cijele situacije u kojoj živimo već godinu dana, samo ćemo zaključiti ono što ovaj dvojac već jako dobro zna: Život u prirodi i s prirodom nešto je najljepše što čovjek može proživjeti, pa ako smo vas bar malo inspirirali da krenete i vi u hodnju, samo naprijed!

Josipi i Matiji želimo još puno planinarskih kilometara, užitaka u ljepoti prirode i da im se sve kockice u životu poslože baš kao i na kraju ove priče od Prevlake do Kamenjaka.