Uoči Valentinova skinuo je prašinu s nekih od njih i otkrio za Radio Mrežnicu da su ove male knjižice čuvari naše povijesti.
Do njih je dolazio na razne načine – slučajnim pronalaskom među starim papirom, na sajmovima, ali i po tuđim tavanima.
Spomenare su nekad pisali odrasli, a ne djeca
Jedan od prvih spomenara je onaj njegove majke koji je pisala još kao djevojka.
Naime, profesor Mrkvica kaže da spomenare nekad nisu pisala djeca već odrasli ljudi.- Mnoge savjete saznao sam od moje mame, od toga što je ona pisala u spomenar, ono što se pisalo dečkima, prijateljima, simpatijama i slično. A u vrijeme Austro-ugarske bio je običaj da djevojke koje su išle na školovanje, vode svoje dnevnike, odnosno spomenare. Nije tada bio običaj da mala djeca ili djevojčice iz osmogodišnje škole pišu spomenare, kaže prof. Mrkvica. Spomenare su smjele pisati tek nakon pučke škole, odnosno u gimnaziji ili na fakultetu.
U tom vremenu, bez interneta, računala i mobitela, poruke su imale posebnu snagu. Bile su pisane olovkom i tintom, i to u krasopisu, i svaka je imala neko značenje. Osim toga, jedan spomenar ispunjavao se godinama te ostajao kao trajna uspomena vlasniku.
Citiralo se pjesnike, prekrasno crtalo
-Citirali su se razni pjesnici, Preradović, Voltaire, onda su pisali o svojim osjećajima i promišljanjima, a jako se lijepo i crtalo, cvijeće, događaji i slično. U jednom takvom spomenaru prekrasno je nacrtan i Stari grad Dubovac. U Karlovcu sam pronašao već 6 -7 spomenara s takvim detaljima, pa čak i pismom na gotici, zatim na njemačkom jeziku i slično, priča profesor.
Profesor Mrkvica ima i najstariji karlovački zapis iz spomenara. Radi se o onom Ljubice Pacel, učiteljice više djevojačke škole u Karlovcu, napisanom 25. ožujka 1887. godine i poruci: U borbi je život, u radu je spas..
– Ponosan sam na njega, to je najstariji spomenar kojeg sam pronašao u Karlovcu, odaje nam.
Na pitanje može li se spomenar usporediti s današnjim pisanjem po društvenim mrežama, profesor Peršin jasno kaže – ne. – Nekada je bilo ljepše, toplije, išli su spomenari iz generacije u generaciju, govori sa sjetom.
Na žalost, mnogi su spomenari ostali zaboravljeni, a na kraju i bačeni. Profesor ipak vjeruje da ih je u Karlovcu još uvijek moguće pronaći. Poziva sve one da takve vrijedne zapise iz prošlosti, ako ih nađu, obavezno sačuvaju.
– Današnje generacije to bacaju, kažu to je na njemačkom ili govore što će im to. Spomenari su odraz društvene sredine i života tog vremena, oni su dokument života i misli.