Ni dva zloćudna karcinoma nisu je omela da ostvari san: U pauzama kemoterapija išla sam na treninge. Danas pomažem drugim ženama

Imala je dva zloćudna karcinoma, danas ima 90-postotnu invalidnost, no ništa je nije spriječilo da krene putem života i ostvarivanja svojih snova. Ovo je inspirativna priča o ženi čija hrabrost i pozitiva odskaču svjetlosnim godinama od većine ljudi, ogrezlih u nezadovoljstvo, frustraciju i napast.

Josipa Urem, 48-godišnja Dugorešanka u pravom je smislu žena hrabrost.

Suočavanje s prvim tumorom: Zar je to kraj? Pa ne može biti

Hiperaktivna Vodenjačica, kako će za sebe reći, u trenutku suočavanja sa zloćudnim karcinomom samu je sebe pitala: -Pa zar je to kraj, zar je to to? Ne može biti, stvorena sam za više.

-Cijeli sam život bila aktivna, a onda mi je prije 6 godina otkriven zloćudni tumor bubrega i mjehura.

Kad je krenula na kemoterapiju osjetila je da ne želi ležati na krevetu.

-Željela sam početi trenirati i pitala onkologa na Rebru smijem li. Odgovor je bio: Zašto ne. To mi je bilo dovoljno i počela sam s treningom 4 mjeseca nakon operacije karcinoma. Cijelo to vrijeme išla je na kemoterapije, a između njih, na trening.

Red kemoterapija, red treninga s ćelavom glavom

Bila je ćelava, nosila maramu oko glave i nije odustajala.

– Od tada ne prestajem s treningom, samo pojačavam, govori s osmijehom na licu.

U međuvremenu je završila na još jednoj operaciji, da bi joj 2019. bio otkriven novi zloćudni karcinom, ovog puta debelog crijeva. No, s vježbanjem nije prestajala.

Najduža pauza koju je imala bila je dva mjeseca nakon operacija, ali vrlo brzo vraćala se svojoj ljubavi – vježbanju.

Prvi zloćudni tumor, operacija i kemoterapija donijeli su joj osjećaj da se doista mora pokrenuti.

Na početku sam tajila da vježbam i primam “kemicu”

– Osjetila sam da će mi to pomoći, da ta kemija koju sam dobila izađe iz tijela. Na početku sam čak od drugih skrivala da vježbam dok primam kemoterapiju.Tada je na “fejsu” pronašla izazov Hard body challange i prijavila se u Karlovcu.

-Svi su se čudili jer sam bila pod kemoterapijom i počela s vježbanjem. Bilo je fizički naporno no prilagodila sam se, vježbala sam koliko sam mogla.

Išla sam 4 puta tjedno na trening i primala kemoterapiju

No pravo triježnjenje imala je prije, u trenutku kad je dobila dijagnozu zloćudnog tumora.

-Bio je to šok. Dođe vam slika i pitanje: Pa nije valjda kraj? Nije ti svejedno. I onda se posložiš u glavi, rekla sam sama sebi, mlada sam, imam dijete, moram još živjeti, jednostavno se krene u borbu protiv toga.

I krenula je. Vježbala je i nije osjećala nikakav napor iako bi svaki mjesec išla po svoju dozu “kemice”.

– Bila sam tada jako sretna, ne mogu opisati. Išla sam na trening 4 puta tjedno i to sam skrivala, znali su moji najbliži. A skrivala sam od drugih. Znate kako naši ljudi misle: Kad si bolestan, moraš biti jadan i plakati nad sobom. Zato sam to skrivala, ali brzo se otkrilo i shvatila sam da nema razloga skrivati. Otad treniram i mogu sve, želim sve.

Rak nije tabu tema, o tome treba razgovarati, a ako se na vrijeme otkrije i ako se čovjek “posloži” u glavi, sve može krenuti dobrim putem

Vježbala je sve te godine, plesala na šipki, normalno trenirala, bavila se jogom, trčala, otrčala čak i utrke Wings for Life. U jednom trenutku osjetila je da joj nije dobro i otišla je napraviti nalaze. Bila je 2019. godina. Stigao je novi zloćudni tumor, ovog puta debelog crijeva.

Drugi tumor bio je tek novi zadatak kojeg moram riješiti

-Shvatila sam to kao novi zadatak kojeg moram riješiti i krenuti dalje. U prosincu 2019. sam operirala karcinom, u veljači sam već počela ponovno trenirati. Primila sam jednu kemo terapiju, no dosta mi je loše pala pa smo je prekinuli. Otad me prate i sve je ok, jednostavno zbori Josipa očito ni sama ne shvaćajući koliko je sve što joj se dogodilo za većinu drugih ljudi nevjerojatna i teška životna okolnost.

Njeni snovi nisu zaustavljeni. U međuvremenu je postala licencirana fitness trenerica.

-Odlučila sam ostvariti dugogodišnji san. Dugo sam mislila kako bi bilo dobro biti trenerica, no nije bilo mogućnosti, pa sam to potisnula. Lani sam pak odlučila definitivno.

Kad ako ne sad, ne želim žaliti ni za čime kad jednog dana dođe kraj

Otišla je na tečaj za fitnes instruktoricu.

–Kad, ako ne sad, rekla sam tada sama sebi. Idem probati. Ako i ne uspijem, nema veze, no barem se neću pitati jednog dana kad mi dođe kraj, zašto nisam pokušala. Zašto nisam probala. Ne smatram uopće da ću u tome ostvariti neku karijeru, ne. To je moj hobi. Ali mogu pokazati ljudima da se može, kaže Josipa.

Danas u Duga Resa Workout kod Ivice Srakočića vodi treninge za žene.

-Treniram žene koje nisu nikad trenirale, ali i one koje jesu. Jako su zadovoljne, a onda sam i ja. Nikad nije kasno početi vježbati, nikad nije kasno početi nešto novo, bez obzira na godine.

Svi joj govore neka se malo smiri. Iz bolesti sam izvukla najbolje

Josipa dodaje da joj neki kažu kako bi se malo morala smiriti, no to je već malo teže.

-Teško to ide, kaže kroz smijeh. Jednostavno volim život, volim ljude, jako sam komunikativna.

Ono što izdvaja iz teških životnih trenutaka i suočavanja s karcinomom jest kako je sama sebi ponavljala i bila uvjerena kako to neće biti loše.

– Jednostavno sam znala,osjećala, da to nije kraj. Da to moram riješiti i dalje živjeti, ne može taj život samo tako završiti. Možda će to ljudima zvučati glupo, ali tako je. Nisam se htjela sažalijevati, plakati nad sobom. To sam prihvatila. Nisam se nikad pitala zašto se to meni dogodilo. Vjerojatno se moralo. Iz tog sam pokušala izvući najbolje i shvatila da sam godinama prije samo radila, kuća, posao, zaboraviš živjeti, družiti se, radovati se sitnicama,  otvara nam Josipa srce.

-Odlučila sam da ću svaku priliku koja mi se pruži kao ta da idem za instruktoricu, iskoristiti. Ako mi se pruži prilika za putovati, i to ću. Nikad nisam bila u nekoj velikoj financijskoj mogućnosti, no uvijek se novci nađu. Svi viču kako nemaju, ali za bitne stvari se doista nađe.

Može se kad se hoće, voljela bih svojim primjerom osnažiti ljude

Josipa svojim životom svjedoči o snazi ljudske volje i duha. Obilje pozitivne energije koju ima nesebično dijeli.

-Vjerujem da smo sami odgovorni za svoje zdravlje, bez obzira na genetiku. Tijelo sve pamti i kad-tad naplati. Svojim primjerom želim svima pokazati da se sve može ako se hoće. Kad s ljudima razgovaram o tome što im se dogodi, poput zloćudnih bolesti, kažem im da prihvate situaciju. To je tu, to se događa. Treba to pregristi. Ako ti se plače, plači. Plači 10 dana, ali 11. reci da je dosta i kreni dalje. Snagu treba pronaći u sebi. Znam da je teško, ali se može.

Jesu li je drugi doživljavali pomalo luckastom dok je ćelava i pod kemoterapijama išla na vježbanje, ne zna, no zna da im je bilo čudno, neobično. Onda su joj “savjetovali” da se smiri, da nije normalna, da joj neće biti dobro, nek odmori.

Fizička aktivnost liječi

-No, poanta je da fizička aktivnost liječi, to znam i to sam sigurna. Svaki korak, i onaj mali, je bitan. Koračaj, hodaj, pa makar i korak po korak. Uzmi za sebe pola sata šetnje po danu, na zraku, treniraj, pronađi vremena za sebe. Time se potiče tijelo da krene, da se “otključa”, stvari će se mijenjati, čovjek se ispuše. Kretanje je bitno. Previše ljudi danas sjede, kažu da je sjedenje novo pušenje. Zato se treba kretati, evo ja i jako puno hodam, Vinica, Tušmer…

Josipa je prestala s pušenjem, prehranu je u početku drastično mijenjala. Čitala je, istraživala.

– Na početku sam sve izbacila iz prehrane. Jela sam samo sirovo voće i povrće, nešto malo mesa, no poslije sam sve počela vraćati u prehranu. Danas ne jedem ništa konzervirano. Treba jesti sve, umjereno i paziti upravo na konzervanse i šećere.

Sretna je što će njena životna priča doći do javnosti.

Dobro pazite s kime dijelite svoje snove i želje

Zaposlena je u Udruzi invalida Duge Rese i sama je osoba s invaliditetom, ima 90 % tjelesnog oštećenja nakon ovih bolesti, ali se ne predaje. Nije osoba od samopromocije, no smatra da bi upravo njena sudbina mogla pomoći nekome tko u ovom trenutku grca u očaju, depresiji i strahu, suočen s nekom teškom dijagnozom.

-Znate što je važno, govori nam na kraju.

-Dobro pazite s kim ćete pričati o svojim željama i snovima. U nekom trenutku netko vam može dati neki mali mig, riječ odobravanja i potpore, i čovjek može poletjeti. A ima i onih drugih čija reakcija, riječ, pogled, mogu biti negativni. Meni se dogodilo da sam pored sebe imala ljude koji su mi rekli: – Zašto ne, Josipa? I ja sam krenula.