S Kamenskog u Koeln: Kršćana u Njemačkoj je ispod 50%, njima je potrebna evangelizacija, ali i nama. Bog ljubi svakog i ima plan

S Kamenskog u njemački Koeln i tamo već 17 godina: Toliko traje svećenički put don Hrvoja Bušića u Njemačkoj gdje vjernicima približava Božju riječ i širi Evanđelje.

Don Hrvoje je tako iz župe na Kamenskom po “zadatku” otišao u gotovo milijunski njemački grad i kako nam priznaje, još uvijek mu pomalo treba da se privikne na tamošnji mentalitet.

-Drugačije je to, u nekim stvarima se lagano privikneš, u nekima baš i ne, no ta razlika mi dozvoljava da stvari u društvu vidim drugim očima.

Njemački vjernici prihvatili su ga odlično, on sam govori odlično njemački, ali voli sporije i jasnije kako bi ga svatko razumio.

Njemačka je postala ateistička država

A da nedavni hrvatski “problemi” s brojem katolika nisu novost za Njemačku, svjedoči don Hrvoje. Tamo je takva situacija “kuburenja” već od početka 20. stoljeća.

-Ovo je prva godina gdje su kršćani pali ispod 50% u Njemačkoj. Njemačka je postala ateistička država kojoj je evangelizacija potrebna već odavno, a to je i jedan od razloga zašto sam tamo.

Njemačko gubljenje vjere, smatra don Hrvoje, počelo je nakon Drugog svjetskog rata. -Nakon užasa i stradavanja ljudi nisu nalazili odgovor, pa su se okrenuli tome kako promijeniti društvo znanošću, socijalnim akcijama, Crkva se sve manje slušala. Primjerice, nakon Drugog svjetskog rata 80% njemačkog naroda izjašnjavalo se kršćanima.

– Jesu li njemačke crkve prazne? I da i ne. Kad bismo uspoređivali s nama, ne bismo vidjeli razliku. Kod nas je više ljudi na misi nedjeljom, kod njih je više na dnevnoj misi. Možda da to objasnim postojanošću. Nijemci su specifičan narod, pa kad preuzmu odgovornost, održavaju to kroz cijeli život.

Mladima nije imao tko prenijeti išta o vjeri

Zašto je mladih vjernika u Njemačkoj sve manje, don Hrvoje smatra da je razlog i u roditeljima i starijima.

-Ni oni nisu “mogli” čuti nešto, npr. zašto je dobro ići na nedjeljnu misu, pa onda to ne mogu niti prenijeti djeci. Ta poruka nije prenesena. Onda kad i neki mladi čovjek dođe na misu, ne razumije to i tako to počinje. S druge strane, mnogi nedjelju biraju za ostati kod kuće i gledati TV ili igrati igrice.

Misli li da Hrvatsku čeka ova njemačka “priča”, don Hrvoje kaže da je to vjerojatno, u neku ruku.

-Kod nas je ipak mentalitet drugačiji. Tamo je drugačije. Nijemci su jako vjerovali autoritetima i to izgubili s Hitlerom, a to se onda prenijelo i na Crkvu. Kod nas to još nije tako, sluša se taj autoritet, iako su i kod nas sve glasniji oni koji kritiziraju.

Neokatekumeni već 22 godine djeluju na Kamenskom zahvaljujući pokojnom pateru Domšiću, a 18 u Dugoj Resi zahvaljujući vlč. Zaplatiću

U Njemačku zadnjih godina stiže sve veći broj ljudi s drugih kontinenata i drugih vjera, i to također utječe na vjersku sliku ove moćne države.

-To je bogata zemlja, uvijek je privlačila ljude, dolazi puno ljudi, Poljaci, Ukrajinci sad, potom izbjeglice iz Sirije i ostalih zemalja. Pokušava se integrirati te ljude, no cilj je naučiti njemački jezik, stvoriti socijalne kontakte.

Kod nas korupcija ubija nadu

Don Hrvoje kaže kako se u Njemačkoj još uvijek dobro živi, ali za nekog tko ne zna njemački jezik, problemi i izazovi postoje.

– Takvi moraju puno više truda uložiti da bi uspjeli. Osobno mislim da ovdje ulože takav trud, također bi imali rezultata. Ovdje u Hrvatskoj još su uvijek puno niže cijene, no kod nas je jaka ta korupcija. To čovjeku ubije nadu. Tamo znaš ako nešto uložiš, to ti se vrati. Kod nas nije tako.

Zapad jest postao dekadentan

A razlikuju li se njemački i hrvatski duhovni izazovi kod vjernika?

-Za čovjeka koji je u vjeri uvijek je to na osobnoj razini. Tamo se možda javljaju drugi problemi, npr. obiteljski. Kod nas su generacije obitelji još ostale zajedno, tamo su odvojeni, ljudi rano uz trpljenja idu u staračke dome, iz toga nastaju unutarnje krize, tu pokušavamo pomoći. Potom, tu su neki mlađi ljudi koji upadaju u razne probleme s drogom, krivom seksualnošću, tih rana tamo dosta ima. Da, Zapad jest postao dekadentan i to vrijeme mi se nekako čini sličnim onom prije pada Zapadnog Rimskog Carstva. Uostalom, to je papa Benedikt već potvrdio, opisujući stanje kad je već postao Emeritus kao “post civilizacije”.

Zanimljivo je, otkriva don Hrvoje, da se Nijemci žene u crkvi i dijelu njih je to važno zbog tradicije.

-Imaju stav, da iako ne idu u crkvu, da je to možda bitno, a mladi koji nemaju vjeruju, sviđa im se neka crkvica na brdašcu pa eto, onda to lijepo ispadne na društvenim mrežama, pomalo šaljivo opisuje don Hrvoje.

Utorkom i petkom na Gradcu kateheze za sve

Don Hrvoje trenutno u našim krajevima, točnije na Gradcu, u kapeli svetog Josipa, svakog tjedna, utorkom i petkom od 19,10 sati održava neokatekumenske kateheze, a u tome mu svesrdno pomaže Juraj Grgurić. Kombinacija laika i svećenika zapravo je odličan put za navještanje Božje riječi.

-Naše kateheze su zapravo za sve one od 14 godina nadalje, a cilj je jasan. Poručiti da svakog od nas Bog voli, kaže Grgurić. Taj neokatekumenski put je put kršćanske inicijacije, objašnjava. To je priča za sve, laike, svećenike, mi zapravo navještamo Radosnu vijest, s obzirom na naše iskustvo koje smo živjeli. Pokušavamo na živ i jednostavan način navijestiti Isusa Krista i to radimo iz zahvalnosti na svemu što je Gospodin učinio u našem životu.

Svatko ima neko trpljenje u svom životu, Bogu se vratimo kad nas ozbiljno “stisne”

Na neokatekumenske kateheze može se doći iz raznih razloga jer doista svatko od nas ima neko trpljenje. Obično se vratimo Bogu kad nas “stisne” ozbiljno, tad ga tražimo.

-Svatko od nas živi životni trenutak, Bog ga odgaja, a ovo je Božja inicijativa koju smo i sami iskusili. Bog nas je tako “pripremio”, svakog od nas, kroz neko trpljenje, zid na kojeg smo naišli, gdje smo tražili odgovor: Bože, gdje si? S ovim katehezama dolazi Božji odgovor za tebe osobno. Bog ima plan i želi svakom odgovoriti u konkretnom životu, kaže don Hrvoje.

A zašto Hrvati gube vjeru?

-Izgubili smo je iz tri glavna razloga: Ona više nije javna stvar, a prije je cijela kultura i atmosfera bila kršćanska. Potom, izgubio se osjećaj da Bog stvarno ima veze s mojim životom, a treća je što su nestali znakovi vjere koji čovjeka zovu u crkvu. Treba postojati jedan konkretan kršćanin kojeg će drugi gledati pa možda na početku misliti da je budala jer ne krade, radi koliko god može na poslu i smatraju ga “bedakom”. No, kad treba, takvi uvijek dođu, u teškim trenucima su uvijek tu. A Bog sve vidi i voli svakog od nas.