“Sljepoća me nije mogla zaustaviti u životu. Ljubav me oduvijek gura naprijed. Nekad sam vidjela, danas imam sjećanja”

Vesela, otvorena, hrabra, uvijek spremna za nove životne izazove, riječi su kojima bi sebe opisala 53-godišnja Danica Rob. Osoba je to koja je vrlo rano ostala bez vida, ali kako sama kaže, to ju nije spriječilo u životu, pa po tom pravilu živi i danas

Rodom iz Međimurja, Danica je vrlo rano ostala bez osjetila vida.

U početku je kaže, to bila visoka slabovidnost, a s vremenom je preraslo u potpuni mrak.

– Rođena sam kao nedonošče. To je bio glavni događaj koji me obilježio. Bila je to prvo visoka slabovidnost, liječnici su tada dali sve što su mogli, ali stradali su očni živci. I dan danas, gotovo da i nema šanse da se oni regeneriraju.

U početku je vidjela Danica i boje i ljude, automobile i kuće, velike predmete, tako da je zahvalna makar na tim sjećanjima, kojim se priznaje, često vraća.

– I to sam čak sretna da imam. Imam ta sjećanja, pa si onda mogu predočiti kako što izgleda.

Nažalost, danas dok sjedimo i pričamo, Danica ne vidi, ništa.

“Sljepoća me nije mogla zaustaviti, bila sam hrabra i otisnula se u život”

Aktivna je i vesela Danica, uvijek spremna za kavu s prijateljima ili pak na šetnju sa svojim Dartom, psom vodičem.

Vjerni je to njen pomagač već 10 godina koji je prati u stopu.

Uz njegovu pomoć, Danica se lakše orijentira u prostoru, on unaprijed provjeri koje bi se prepreke mogle naći na putu, a kada su u šetnji parkom, pametni Dart svojoj vlasnici pronađe klupu gdje bi zajedno mogli sjesti. On se na nju popne i capom da znak da se može sjesti. Za svaki poslušan korak, zna se, slijedi poslastica.

Pjeva i svira, piše pjesme, voli kazalište i knjige, a sljepoća je u njezinim, kako ona to kaže, NE borbama, već životnim izazovima, nije mogla zaustaviti.

– Kao mlađa sam se jako teško nosila sa svojim stanjem. Ali, s vremenom sam se naučila i pomirila s tim, pa sljepoću sada ne doživljavam kao svoj najveći životni problem.

Mala sredina iz koje dolazi željela ju je “zbrinuti”, da tamo ostane, no Danica se nije dala:

– Ja sam imala svoje neke druge ambicije. Htjela sam imati obitelj, htjela sam se baviti glazbom i još drugim stvarima. Nisam dala da me se koči, bila sam tvrdoglava i hrabra i otisnula se u život.

I uspjela je. Danica danas doista ima obitelj i dvoje već odrasle djece.

Najviše do svega, kaže, voli glazbu koja je ispunjava i pruža “spas.”, pa u tim trenucima voli zasvirati na svojoj klavijaturi. Bavljenje glazbom na nekoj višoj razini možda je ostao samo nedostižan san, za kojim priznaje Danica, pomalo i žali, ali sretna je jer u udobnosti svog doma može i dalje zasvirati i zapjevati za svoje najmilije, ali i za sebe.

“Ljubav me gura i dalje. I danas, ja vjerujem u nju”

Oduvijek je htjela biti svoj čovjek, što manje na teret roditeljima. Kasnije, njezin glavni motivator za sve bila je ljubav, u koju vjeruje i danas:

– Pogurala me ljubav. Ja u nju i danas vjerujem. Ljubav je to prema svemu, prema prijateljima, prema svojoj djeci, prema partneru, prema prijateljima. To me gura kroz život.

Sljepoća je stanje, a ne bolest. Život joj je takav kakav je, s tim se pomirila, ali i naučila da život i sreću čine one male stvari.

– Sreća je sve ono što nije nesreća. Uvijek može biti i lošije od ovog što ustvari je. Kako zračimo, tako i privlačimo. Treba biti nasmijan i pozitivan, tada se oko nas događaju lijepe stvari. I ja volim živjeti po onome da je život lijep.

A on to stvarno i je.

L. Grčić