Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    32C° Karlovac

  • weather-image

    32C° Duga Resa

  • weather-image

    31C° Ogulin

  • weather-image

    31C° Ozalj

  • weather-image

    31C° Slunj

Život BRANIMIROVA PRIČA Podijeli

“Danas je puno toga izokrenuto u svijetu, bitno se zaboravlja. A to je za mene Isus Krist kojeg želim svjedočiti”

Zanimala ga je biologija i kemija, oduvijek je bio hiperaktivan, sa 6 godina čak vodio program za djecu na Radio Mrežnici, završio godinu dana Učiteljskog fakulteta, ali poziv na posvećeni život bio je jači

Kad smo ga prije 19 godina ugostili na Radio Mrežnici kao sjajnog klinca iz vrtića, užasno pametnog i bistrog pa je čak vodio i nedjeljni program za klince, nismo ni slutili da će taj naš “zvrkasti mali” postati svećenik. Ostao nam je u sjećanju kao prepoznatljiv dečkić koji je pred mikrofonom bio odličan za svojih 6 godina. Nije tada izgledalo da bi netko tako hiperaktivan i pun interesa za koješta, mogao završiti u duhovnim vodama, no znamo da su putevi Gospodnji čudni.

Branimir Jagodić, 25-godišnji Dugorešanin točno za tjedan dana bit će mladomisnik, a svoju prvu misu slavit će u gradu u kojem je odrastao. U dugoreškom amfiteatru sljedeće nedjelje u 17 sati bit će ovaj veliki događaj za Branimira i njegovu obitelj, ali i dugorešku župu koja u samo godinu dana daje već drugog mladomisnika!

Nasmijan i pozitivan Branimir je izvrstan primjer mladića snažne vjere i usmjerenosti k Bogu. Doduše, služenje Bogu, odaje nam, nije mu bilo ni u primisli već dio života. – Sve me zanimalo, doista sam bio hiperaktivan, a u osnovnoj školi osobito su me zanimale prirodne znanosti. Kad sam upisao dugorešku gimnaziju produbio mi se taj interes za kemiju i biologiju, pa sam odlučio upisati medicinu. Svima je u obitelji to bilo super, čak je i super zvučalo – doktor Jagodić, govori kroz smijeh. No, ideja se počela mijenjati i to možda Božjim prstom.

“Greškom” sam kleknuo u Madridu. Ta epizoda nije mi izlazila iz glave

Branimir je oduvijek bio aktivan u župi, odlazak u crkvu i Bog nisu mu bili strani, pa je tako otišao tada u Madrid na Svjetski susret mladih. Nešto španjolskog je znao pa dok su drugi kroz “bubice” slušali simultani prijevod, on je prpošno rekao da  će slušati na španjolskom jer je ionako veza bila loša. Bio je to susret za duhovna zvanja i u jednom trenutku biskup je rekao da oni mladići koji osjećaju poziv na svećeništvo, kleknu na blagoslov. Branimir je prečuo onaj dio “poziv na svećeništvo”, pa je kleknuo i izazvao opće čuđenje svog društva. – Bila je to nenamjerna pogreška, govori kroz smijeh, ali ispostavilo se da će odrediti njegov život. Na tom je susretu, zanimljivo je, kleknuo i njegov kolega i prijatelj Fabijan Štedul koji je baš lani bio mladomisnik i već tada znao svoj put, za razliku od Branimira.

S vremenom mu se ta slika klečanja stalno “vraćala” u glavu i sve ga je više okupirala. “Što ako je to put za mene”, pitao se. Druge godine bio je susret mladih u zagrebačkoj katedrali i kad su se mladi vjernici vraćali natrag, do Branimira je stigao župnik vlč. Branko Risek i rekao mu, ničim izazvan: – Brane, molio sam za tvoje zvanje. Zanimljivo je, kaže Branimir, da svoja razmišljanja o “putu” dotad nije ni sa kim dijelio pa se opet šokirao. Dvije “slučajnosti”  bile su okidači za dalje. Branimir je tako sa 17 godina počeo istraživati svjedočanstva mladih svećenika, sve ga je više to okupiralo. Nije doma imao hrabrosti reći da bi išao za svećenika. – Sin sam jedinac, mama mi je samohrana i kad sam rekao da bih išao u Bogosloviju, malo ju je to pogodilo. Njega se to pak dojmilo pa je ipak zbog maminog mira odlučio upisati Učiteljski fakultet u Zagrebu. Život u Zagrebu iskoristio je za duhovnost, posjećivao duhovne obnove i tako nastavio hraniti ideju o svećenstvu. Prvu je godinu faksa “očistio” pa se ispisao i bez ičijeg znanja upisao na Katolički bogoslovni fakultet. – Bio sam kukavica, bilo mi je teško mami to reći, tad se šokirala jer sam joj rekao zadnji dan, no Bog sve čini kako treba, pa se i ovo posložilo. Svakom je roditelju u interesu da mu je dijete sretno i mama je vidjela da sam na bogosloviji našao  mir i sreću i onda je to prihvatila. Tri godine školovanja Branimir je završio u Zagrebu, dvije u Rimu, a danas mu je baš  majka najjača potpora.

Otkriva nam da je kao klinac stalno doma “mijenjao” zanimanja, igrao se koječega kao i svi klinci, a na televiziji često gledao mise s papom Ivanom Pavlom Drugim. -Sva se djeca nečeg igraju, a ja sam se igrao i  rekao  k’o klinac – bit ću papa, otkriva nam i ovo kroz smijeh.

Život želim posvetiti istini Isusa Krista

Upravo sveti Ivan Pavao Drugi i sv. Ivan Bosco danas su dva uzora koje Branimir želi slijediti u svećeništvu. Za svoj moto izabrao je “Da svjedočim za istinu”. – U današnjem svijetu vrijednosti su izokrenute, svašta se gura i plasira pod istinito, a ono što je uistinu bitno a za mene je to Isus Krist, često se zaboravlja. To je istina kojoj želim posvetiti svoj život i kojoj sam se odazvao i želim da bude aktualizirana u mom svećeništvu. To je ideal koji želim slijediti.

Branimir vjeruje da njegovi vršnjaci danas “kuže” kad priča o ovoj istini. -Traže i više nego što su tražili prije. Uz sve ono što svijet nudi, traže više, nije im dovoljan samo velečasni u župi koji će pričati o vjeri na njima nerazumljiv način, danas to više ne ide tako. Mladima treba danas pristupiti drugačije, kroz kateheze, navještaje, radionice, ne trebaju čak biti isključivo ni vjerske stvari, ali da budu unutar crkve. Tako se mlade privlači.

Mladi, ali i stariji danas su najteži u javnom svjedočenju vjere, često ih se ismijava

Kao đakon bio je u župi na Trešnjevci i trudio se približiti mladima, pokrenuta je zajednica mladih, tjedni susreti, a broj sudionika je rastao. – Bilo je lijepo vidjeti da dolaze. Tamo sam shvatio da su mladi, ali i svi ostali, “najteži” u javnom svjedočenju svoje vjere. Često ih se osuđuje, ismijava, naziva “konzervama”, no mi smo više od toga. Mladi imaju puno toga za reći i dati svijetu. A kad se počnu oslobađati postaju svjesni koliko toga imaju za dati, naučiti ovaj svijet, dati, taj proces “otpakiravanja” je sjajan – mladi čovjek koji traži, želi, radi na sebi i svojoj vjeri i kad to počinje rasti, a ta osoba postaje svjedok vjere za nekog koga će možda dovesti u tu župnu zajednicu.

Pitanja i strahovi mladih s kojima se Branimir susreo bila su izuzetno zanimljiva na temi opraštanja. – Generalno, puno stvari uzimamo zdravo za gotovo, no to nije tako jer svatko od nas može puno raditi na sebi samom, a onda i na drugima. One starije više muče obiteljski problemi i egzistencija, dok mladi žele završiti fakultet, ostvariti se u životu i napraviti nešto od sebe. Mnogi od njih razmišljaju hoće li naći ženidbenog druga, sve su to strahovi koji ih zaokupljaju danas.

Često se Boga sjetimo samo u krizi, ali on bi trebao biti svakodnevno u našem životu

– Odnos s Bogom trebao bi biti osoban jer Boga moramo gledati kao prijatelja, a pravom prijatelju možeš reći sve. Tako bi trebalo i s Bogom. Često ga se sjetimo kad smo u problemima ili krizi i tad Ga zazivamo, ali on bi trebao biti svakodnevno u našem životu, a taj odnos najbolje se razvija kroz osobnu molitvu. Bog je prijatelj na kojeg uvijek možeš računati.

A kako moliti- nema odgovora jer svatko nalazi način molitve sebi najbliži. – Molitva iz srca može imati veću težinu od ovih “naučenih” molitvi. One nam jesu dane i itekako su važne i dane su nam kao polog Crkve i od samog Boga. Hoće li netko moliti krunicu ili imati osobnu molitvu, zazive, zahvale, opet je na osobi koja moli i koju takav pristup vodi k Bogu. Molitva jest razgovor s Bogom, no to je uvijek s dvije strane. Moramo moliti, ali i slušati i prepoznati Božje znakove u svom životu. Taj znak u smislu čuda danas ne trebamo očekivati, ali da se Bog očituje svakodnevno i to u najmanjim stvarima, sigurno je. Kad god sam bio u trenucima krize naletio bih uvijek na isti psalam “Gospode, ti si me kušao i poznaš me…”, Trebamo  “surađivati” s time što je Božja volja za naš život.

Bog nam nikad neće dati veći križ nego što ga čovjek može nositi, podsjeća Branimir. Kušnje i problemi na koje nailazimo mogu biti mjesto na kojem ćemo rasti, lomiti se, bit će suza, ali možeš izaći kao bolja osoba. I sam Branimir prošao je kušnje na svom putu. Uvijek je zamišljao da će imati veliku obitelj, s barem 4 djece. – Bilo je kriza, počneš se pitati koji je smisao, je li vrijedno da ostavim život i posvetim se drugima i Bogu. Kod mene se na kraju sve svelo na jednostavnu matematičku računicu – koga voliš više?  To je On kojem sam se odazvao.

Danas u društvu fali topline, ljudske povezanosti, sve se više zatvaramo

U svećeništvo želi ugrađivati sve ono dobro i pozitivno što sam ima, a sretan je što su na Mariji Bistrici gdje je zaređen za svećenika bilo i puno njegovih prijatelja. – Stalno sam se smijao, rekli su mi, ali osjećao sam radost trenutka i zahvalnost Bogu na tom danu i svim ljudima koji su svjedočili tome. Imam ja puno prijatelja koji nisu vjernici u praktičnom smislu i došli su tamo i za njih je bilo lijepo, doista je bilo posebno, sretan je Branimir.

Kad danas gleda Dugu Resu, iako to nije samo lokalni slučaj, misli da su ljudi postali previše inertni. – Nas djece bilo je uvijek na cesti, danas je tehnologija uzela sve.Nitko s nikim, tu i tamo ima djece vani, a mislim da su danas svi malo otuđeni jedni od drugih i to svugdje. Fali topline, povezanosti, sve se više zatvaramo u sebe, a čovjek nije otok. Morali bismo malo na tome poraditi, da budemo “obitelj”.

Ovih dana je u pripremama za mladu misu sljedeće nedjelje u 17 sati, pomaže mu župnik Risek, a mladoj misi prethodit će trodnevice. Branimir s radošću dočekuje veliki dan, a misli i da bi svaki mladi katolik i katolkinja mogli razmisliti o ideji posvećenog života. – Znate kako je, super je to svima, ali ono roditelji na kraju ipak kažu “samo da nije moj”, kaže Branimir kroz iskreni smijeh, pa napominje da posvećeni život možemo živjeti i kao laici.

– Rekao bih da su nam ipak danas uloge podjednake, i svećenicima i vjernicima laicima, a to je širenje Božje riječi i Njegove ljubavi za nas.

 

Pročitajte i ovo

POGOĐEN SNAJPEROM 1991.

Sjećanje na Gordana Lederera: Prije 29 godina pokušao ga je spasiti i današnji ministar Medved